S tom famoznom rečenicom: «Bio jednom…» počinje gotovo svaka bajka koja obavezno završava happyendom, no nažalost u stvarnosti to nije slučaj, pa tako i naša priča ima tužan kraj. No, krenimo ispočetka.

         Prošlo je više od 30 godina otkako je časna sestra Elvira Petrozzi puna kršćanskog optimizma i vjere u promjenu kroz molitvu, rad i zajedništvo osnovala prvu zajednicu «Cenacolo» na brdašcu Saluzzo u talijanskoj pokrajini Cuneo kao prihvatilište mladih ovisnika, očajnih, ali  dovoljno hrabrih da se suoče sa svojim problemima i počnu svoj život ispočetka. Nakon Ugljana, Varaždina, Vrbovca i Biograda krajem svibnja 2000. godine u malom mjestu Štroligarija kod Karigadora otvorena je peta kuća za bratovštinu koja je svom novom domu nadjenula znakovito ime: «Grad svjetlosti». Svečanom otvorenju su uz sestru Elviru prisustvovali tadašnji biskup Porečke i Pulske biskupije msgr. Ivan Milovan, prečasni msgr. Hek i mjesni župnik vlč. Josip Racan. U svojoj je propovjedi biskup iskazao svu svoju vjeru i nadu u razvitak ovog bratstva i misije: «Mi kršćani znamo da Bog stoji na početku ove kuće. Zamolimo ga da nas nastavi slijediti u ovoj pustolovini.» Tada zasigurno nitko od okupljenih nije mogao ni zamisliti što će se sve dogoditi s Zajednicom i kako će završiti avantura braće iz Grada svjetlosti.

Iste godine kad je otvorena kuća u Štoligariji, grupa pčelara iz okolice komuni poklanja 6 pčelinjih zajednica i svu potrebnu opremu, o čemu su više puta pisali u časopisu «Hrvatska pčela» Arduino Bubola (kao glavni donator, pokretač akcije i mentor) i moja malenkost (kao svjedok događanja i napretka Zajednice). Ne podcjenjujući snagu duhovnosti i zajedništva, vjerovao sam da će štićenicima i skrb o pčelama pomoći u ozdravljenju duše i tijela bilo kroz nove spoznaje (jer je pčelinji svijet tako fascinantan i inspirirajući), bilo kroz nove obzore (pčelarstvo kao potencijalno zanimanje u budućnosti) ili tek kroz perspektivu pročišćenja i izlječenja organizma (med ima iznenađujuće pozitivno djelovanje na oboljela jetra i druge unutarnje organe). Sjećam se s kakvim su se elanom mladići pripremali za božićnu priredbu (uprizorenje Isusovog rođenja), s kakvim su nas ponosom zbog svega urađenog na imanju i oko njega tom prigodom ugostili, sjećam se s koliko su ljubavi i volje gradili novu nadstrešnicu za svoj mali pčelinjak…A onda su se u priču o Gradu svijetla umiješale Sile tame i sve je krenulo nizbrdo, a da mladići iz Zajednice, sestra Elvira i njihovi prijatelji pčelari nisu ni najmanje krivi za takav razvoj događaja.

Prema novom ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske zemljište župe Dajla i Biskupije porečke i pulske na kojem se nalazi 15 ha poljoprivrednog zemljišta koje obrađuju mladići iz Zajednice, oduzima se benediktincima i vraća u državno vlasništvo. Podsjetimo se da je vatikanska komisija koju je osnovao papa Benedikt XVI (u kojoj je bio i kardinal Josip Bozanić) svojevremeno donijela odluku o obeštećenju benediktinskog reda kako bi bar na neki način ispravila nepravdu bivšeg režima (nacionalizacija 1948.) i po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme komunističke vladavine je sporno zemljište vraćeno župi Dajli, a benediktincima je preostalo da (prema Osimskom sporazumu) odštetu traže od Italije. Sve je to unijelo mnogo nervoze i razmirica unutar crkvenih redova, u priču se 2011. godine upliće Državno odvjetništvo i politika, te više nitko razuman nije mogao predvidjeti rasplet ove zavrzlame. Problem se multiplicirao činjenicom da je župa Dajla prodala dio spornog zemljišta tvrtki koja je odlučila Fratarsku šumu prenamijeniti u golf igralište. Taj je projekt tako dugo stajao zakočen pravničkim ogradama da više gotovo nitko nije vjerovao da će ikad biti realiziran. No ipak se desilo neminovno: teren je u rukama ugovorima i zakonom priznatog vlasnika, a bivši stanari – stanovnici Grada svjetla moraju van! Nažalost, zajedno s njima morao se odseliti i pčelinjak koji se sad već s početnih 6 proširio na 12 zajednica. Tužno je bilo gledati mladiće kako se pakuju i odlaze iz Štoligarije koja im je postala drugi dom, ali još tužnije gledati kako nestaje pčelinjak koji nije bio samo mala škola pčelarstva za bivše alkoholičare i narkomane, već simbol jednog drugačijeg pristupa ovisništvu i pčelarstvu. Ova je poveznica postala misao vodilja pri pisanju istraživačkog rada pod nazivom «Pčelama protiv ovisnosti» čija je glavna teza da pčelarstvo može pozitivno utjecati na psihološku rehabilitaciju ovisnika svih vrsta, jer pažnju koncentrira na pčelinji svijet, a aktivnosti s besposličarenja i noćnih provoda u koje se veoma lako uvuku i neke kriminalne radnje, preusmjerava na jedno od najplemenitijih zanimanja uopće. Nažalost i ovaj je rad ostao mrtvo slovo na papiru što daje krila zlobnicima koji tvrde kako se pčelar treba isključivo baviti proizvodnjom meda, a ne filozofiranjem. No manje je važno vrijeme izgubljeno na pisanje jednog u tisku nikad ne objavljenog članka, bitan je nepovratan gubitak pčelinjaka kao nadahnuća i pouke za mladiće iz Zajednice, već i zlatan primjer entuzijazma i humanosti na djelu za pčelare ne samo u Istri, već i mnogo, mnogo šire. Šteta je kako vidite nenadoknadiva i uskoro će oranice zamijeniti golf tereni, a umjesto da se o voćkama i nasadima brinu «alkosi» i «narkići», ovim će krajem zavladat će likovi koji vole kad ih (zasluženo ili ne) svrstavamo u elitu.

I tako priča koja je započela rečenicom: «Bio jednom jedan pčelinjak…» nema sretan završetak, jer se nakon 14 godina ugasio Grad svjetlosti, a happyend mogu doživjeti samo dečki iz Štoligarije koji će negdje u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje (Cenacolo ima preko 50 bratovština širom svijeta!) nastaviti svoju misiju, zaliječiti svoje stare i novu (nepravedno nanijetu) ranu, krenuti dalje visoko podignute glave, puni vjere i nade u bolje sutra, a nadam se i s pčelama u srcu i na pameti za ubuduće i negdje drugdje…

Damir Gregurić