Sanja Pilat je  po zanimanju 31-godišnja učiteljica razredne nastave u OŠ «Rivarela» u Novigradu, živi na selu i bavi se pčelarstvom tek 3 godine, a već je dobitnica Zlatnog priznanja za kestenov med na XVIII senzorskom ocjenjivanju istarskog meda koje se održava u sklopu manifestacije «Dani meda» u Pazinu. Sanju poznajem otkako se učlanila u našu Udrugu i oduvijek mi je bila simpatična zbog svoje druželjubivosti, komunikativnosti i spremnosti na šalu. Svojom vedrinom i dobrodušnošću osvojila je i druge naše kolege, tako da ni od koga nisam baš nikad čuo ništa loše. Da li je to siguran znak da je Sanja u kratko vrijeme stasala u prava stručnjaka za pčelarstvo, ne znam, ali da je itekako zanimljiva osoba zbog svog karaktera, temperamenta i svjetonazora, to je činjenica koju nitko neće sporiti. Intervju smo zbog obostranih obveza odradili putem interneta, no to ne umanjuje njegovu vrijednost, jer je na sva pitanja odgovorila iskreno, iz duše i u svom stilu – bez dlake na jeziku.

–       Je li pčelarstvo u tvojoj obitelji tradicija? Tko ti pomaže u radovima na pčelinjaku?

Neko vrijeme se pčelarstvom bavio moj stric, od kojeg sam dobila i vrcaljku. U radovima i odlukama mi pomaže tata Edo i moj mentor Arduino Bubola.

–   Razmišljaš li o pčelarstvu kao mogućoj profesiji?

Trenutačno mi pčelarstvo hobi, služi mi za opuštanje i čini mi posebno zadovoljstvo. Iako često o pčelarstvu razmišljam kao mogućoj profesiji, mislim da trebam još puno iskustva i znanja.

–  Kada ste otkrila svoju ljubav prema pčelama i sama poželjela biti  pčelar?

Nisam nikad otkrivala tu ljubav…jednostavno mislim da je         uvijek bila u meni. Rođena sam na selu i kao dijete nisam se ničeg bojala, no nisam podnosila pčelinje ubode: užasno me boljelo, uspaničila bih i pobjegla s pčelinjaka. Najljepši i najdramatičniji doživljaj je bio kad sam kupila prvu pčelinju zajednicu (od Arduina Bubole) i prebacivanje iste zajednice u novu košnicu. Jako sam bila uzbuđena i sretna, ali završilo je tako da sam morala bježati u šumicu jer su me izbole.

–  Koliko trenutno imaš pčelinjih zajednica?

Trenutačno pčelarim s 20 LR košnica. Pored kuće imamo stacionarni pčelinjak. U doba paše kestena i akacije selimo većinu košnica. 2013. godine je prinos po košnici bio  10 – 20 kg meda.

–  Da li si pohađala pčelarsku školu?

Završila sam pčelarsku školu u Pazinu 2011. godine. U sjećanju ostali su mi većina polaznika, profesori Kezić i Bubola. Moj mentor je bio i još uvijek je Arduino Bubola.

–  Koje pčelinje proizvode prodaješ?

Za sada prodajem samo med i propolis. Ne smatram da sam bolja od drugih, ali to što prodam znam da je kvalitetno i dobro po tome da me kupci ponovno pitaju za taj isti med. Prodajem kolegama s posla, prijateljima i prijateljima od prijatelja i svake godine prodam svu proizvedenu količinu. Nadam se da ću jednog dana imat svoj OPG i tada prodavati med i na  sajmovima i ostalim manifestacijama.

–  Jeste li si aktivna u Udruzi pčelara?

Idem redovno na sastanke i stručna predavanja, kao i na ostale pčelarske manifestacije. Prošle sam godine po prvi put bila na sajmu u Gudovcu, ove je godine bio moj otac. Zajedno s ocem bila sam i na sajmu u Pazinu. Nikad nisam bila u Celju, nadam se da ću otići.

–  Pratiš li stručnu literaturu?

Redovno primam i čitam Hrvatsku pčelu. Kad mi se pruži prilika kupim po koju zanimljivu knjigu. Redovito čitam i pratim web stranicu Udruge pčelara Bujštine i uključila sam se u našu Facebook grupu.

–  Što za tebe znači Udruga pčelara? Da li si korisnik poticaja?

Ne očekujem od nikog ništa, osim od same sebe. Nisam nikada tražila poticaje. Mislim da mi treba još koja godina iskustva i veći broj košnica da bih osnovala vlastiti OPG, pa ako mi tada bude trebala pomoć, razmislit ću o poticajima.

–  Prenosiš li znanje i iskustvo na nove generacije?

Mislim da nisam dovoljno aktivna u društvu što se tiče prenošenja znanja. Pošto radim u školi i razrednik sam često spominjem pčelarstvo, ali više kao nešto osobno nego u smislu edukacije. Prošle sam godine sa svojim razredom za maškare smislila koreografiju o životu pčela i načinu prikupljanja meda iz košnica. Bilo je jako zanimljivo i kreativno, dobili smo prvu nagradu na natjecanju za najbolju masku. Voljela bih jednog dana prenositi znanje na najmlađe. U svakom slučaju mlade bi trebali češće obrazovati na temu pčela i pčelarstva.

–  Da li i inače sudjeluješ na takmičenjima u kvaliteti meda ili ti je ovo prvo u životu?

Nisam nikad sudjelovala na natjecanja do ove godine. 21.veljače 2014. osvojila zlatnu medalju za kestenov med na Danima meda u Pazinu. Prošle smo godine prvi put vodili pčele na kesten, prvi put sam sudjelovala na natjecanje i prvi put sam nešto pobijedila. Nemam riječi…za izraziti koji je to prekrasan osjećaj sreće.

–   Kako se postaje dobar i uspješan pčelar?

Ne znam kako se može postati dobar pčelar, znam samo da sve što se čini u životu  – treba raditi sa srcem, bez pretjeranih očekivanja i biti uporan. Kad promatram druge pčelare, vidim da treba imati i puno znanja, volje, a na kraju krajeva i – sreće!

–   Što očekuješ ove sezone?

Nadam se da će nas ova godina poslužiti boljim vremenom kako bi pčele imale dobru pašu. Željela bi povećati broj košnica i kupiti novu vrcaljku.

–   Imaš li poruku za čitatelje intervjua i potencijalne kolegama?  

„Trebalo bi odgajati djecu da pronađu u sebi svoje interese i ostvare ciljeve, kako bi poboljšali okruženje u kojem žive na prirodan način bez utjecaja već isprobanih i neuspjelih metoda.“

      Dragoj kolegici Sanji želimo još puno uspjeha u profesionalnoj karijeri i pčelarenju, te dakako još mnogo, mnogo zlatnih medalja, plaketa i priznanja na natjecanjima u Hrvatskoj i van nje!

Za portal «Pčelari Bujštine»:

Damir Gregurić