Pčelar, Slavko Biuk

 

      pcelari001 Kako bi se Slavko i ja sigurno složili u tome da je djelo važnije od samog autora, a o njegovim izumima sam pisao svojevremeno na portalu «Pčelina školica» (košnice od stirodura) i u izvješću sa sastanka 4.11.2013. (usisivač za pčele), pa ću pustiti da o njemu i dalje pričaju njegova djela kojih – koliko ga ja poznajem sigurno neće nedostajati u budućnosti.

O njemu ću tek reći da je iznenađujuće koliko je taj čovjek usprkos relativno kratkom pčelarskom stažu otišao daleko u nekim spoznajama o životu i radu pčela, tehnologiji pčelarenja i drugim malim i velikim tajnama ovog zanata. Sigurno da mu je tome pomoglo široko opće znanje, ali bez istraživačkog duha i usredotočenosti na ono bitno (što nužno nije i ono tradicionalno, usađeno u generacijama iza nas), puno inovativnog žara i radnog elana ne bi bilo ni ovakvih rezultata. On će tvrditi da sve te ideje nisu izvorno njegove, da ih je «pokupio» negdje usput, na internetu ili u stručnoj literaturi, spominjući često i imena velikih pčelara, teoretičara i praktičara iz naše zemlje, ali i susjednih zemalja, a ja ga slušam i klimam glavom u znak potvrde takvoj argumentaciji, ali duboko u sebi znam da on ima ono čime se rijetko koji od početnika može pohvaliti, a to je sposobnost upijanja informacija, njihove obrade i izbora najboljeg rješenja nakon višekratnog eksperimentiranja, dorađivanja i usklađivanja u radionici i na pčelinjaku.

Slavkov pčelinjak nalazi se na neuobičajenom mjestu, na raskrižju cesta koje iz Finide, odnosno Rožaca vode u centar Segeta, nadomak Umaga. Svud uokolo plantaže rajčice i vinogradi, a u samom središtu – pčelinjak! Kako pčelice opstaju u takvoj sredini gdje se na sve strane koriste raznorazni pesticidi, objasnio je Slavko šaleći se kako da je njegovim ljubimicama (po onoj izreci: «Što te ne ubije, to te ojača!») s vremenom ojačao obrambeni mehanizam i da su postale imune na otrove. Još jedna zanimljivost: u neposrednoj blizini pčelinjaka nalazi se kulturno-povijesni spomenik (kula iz XIX st.) koja uz vilu «De Franceschi» čitavom mjestu daje jednu romantičnu notu.

Iako na prvi pogled djeluje kao osoba koja voli puno pričati, on se čitavo vrijeme samo pokušava približiti sugovorniku i dobronamjerno mu savjetovati što mu je činiti da ojača zajednice, učini ih otpornijima na bolesti i izdašnijim u proizvodnom smislu. Netko njegove savjete prihvaća bez pogovora, netko ga sumnjičavo gleda (jer remeti njegovo ustaljeno mišljenje), a s nekim se i upusti u polemiku (pošto pojedinci ne žele priznati da su ikad u ičemu pogriješili), no ta se rasprava nikad ne pretvori u nadmudrivanje ili svađu, jer je Slavko jednostavno takav da se nikad neće dati izvesti iz takta. Razlog je tome dobro poznavanje ljudske psihe i radnih navika koje je teško izmijeniti nakon što pređemo neke godine, ali su razlog i životne poteškoće i prekretnice koje su oblikovale njegove svjetonazore i ideale. Bila je potrebna velika duševna snaga da se na tom putu ne poklekne, a Slavko je ima i dan-danas, samo što je pretočena u ljubav prema pčelama i pčelarstvu, ali i prema ljudima, pa ima nebrojeno puno prijatelja. Doduše neki znaju i iskoristiti njegovu nesebičnost i dobrodušnost, ali im Slavko uvijek oprosti  i nastavi istim putem kojim ga vodi njegov instinkt. Slavko je praktičar i realista ne samo glede pčelarstva, već općenito u životu. Pronicljiv i analitičan po prirodi marljiv je i odan suradnik, pa nije ni čudo što je ga je Upravni odbor predložio za novog pašnog povjerenika. Vjerujem da će njegov diplomatski duh, taktičnost i suosjećajnost u mnogome pomoći da i taj posao obavlja pravično i odgovorno. Ono što voli reći o sebi je da su njegova vrata uvijek otvorena i da je uvijek spreman pomoći, bez obzira da li se radi o kuhanju slavonskih specijaliteta ili savjeta iz pčelarske domene, o Udruzi ili susjedima. To ne znači da nije poduzetan i ambiciozan, samo da je osoba puna energije i elana za bilo kakav posao i kao takav sigurno će  ostvariti sve svoje životne ciljeve.

Tekst i foto: Damir Gregurić

[Not a valid template]

Pčelar, Slavko Biuk

     Tko još nije čuo za Motovun, istarski gradić s bogatom povijesti i prekrasnim pejzažima: vinogradima, maslinicima i voćnjacima, rijeci Mirni i park-šumi?! Jeste li znali da je Motovunska šuma proglašena posebnim rezervatom šumske vegetacije još 1963. godine? Osim ovog carstva kraljice gljiva, atraktivna je i dolina najduže istarske rijeke Mirne kojom su, vjerovali ili ne, u antičko doba plovile lađe duge i do 10 metara. Zbog šteta od poplava, Mirna danas ima novo korito, što je krajoliku dalo novu dimenziju i ljepotu. Negdje na četrnaestom ili petnaestom kilometru od izvora Mirne, ispod brda na čijem vrhu poput krune stoji Motovun, naš kolega Miroslav Mikić ima pčelinjak s tridesetak LR-košnica uz koji smo se okupili u subotu, 13. travnja 2019. zajedno s dvadesetak kolega iz Poreča, Buzeta i Pazina kako bi održali proljetnu obuku za novopridošle članove, a starijim, iskusnijim pčelarima dali priliku da ponove gradivo i od pčelarskih majstora čuju novosti u tehnologiji pčelarenja, pa ih primijene na svom pčelinjaku.

Predavanje o proljetnim radovima na pčelinjaku i ovaj je put održao profesionalni pčelar iz Livada Svetozar Janković, koji godinama svoje znanje i iskustvo nesebično prenosi mlađim kolegama, uvijek na sebi svojstven način, uz neku anegdotu iz života i pčelarske prakse. Osim o tehnikama pčelarenja i pripremama za glavnu pašu, na obuci je bilo riječi i o borbi protiv varoe i drugih nametnika, sprječavanju rojevnog nagona i prihrani pčela, a naravno da su se doticale i indirektne teme kao što su kvaliteta i plasman istarskog meda, pad broja mladih pčelara zbog odlaska na rad u inozemstvo ili poticajna politika u sektoru pčelarstva. Iako nisu poput velikih proizvođača motivirani količinama i razlikom između uloženog i dobivenog, istarski pčelari svom poslu pristupaju ozbiljno i odgovorno, pa ne treba čuditi da su svi prisutni pažljivo slušali svaki stručni savjet ili dobronamjernu sugestiju uz nemalo pitanja i pokoji komentar. Ovo je treći put da se održava ovakav vid edukacije, broj prisutnih varira, ali uvijek je to zanimljiv i poučan događaj, jer - osim u prijateljskom okruženju, dešava se i u prirodi punoj cvijeća i medonosnog bilja. Ovaj nam je put i vrijeme išlo na ruku, pa smo brzo zaboravili usputno blato i lokve od kiša posljednjih tjedan dana.      

Po završetku obuke na pčelinjaku, nastavili smo se družiti na obližnjem lovačkom odmorištu uz roštilj u režiji našeg kolege Ivana Kovača, koji nas je pozvao na slijedeći domjenak na svojoj farmi u Radošima kod Poreča. U ležernoj se atmosferi nastavilo pričati o pčelama i pčelarenju, bilo je riječi i o predstojećim aktivnostima Udruge, ali nije nedostajalo ni šale, jer pčelari - usprkos činjenici da se bave ozbiljnim poslom, imaju smisla za humor, pogotovo nakon što obilan ručak zaliju domaćim vinom. Tada se druženje kolega po struci pretvara u priču u kojoj svatko ulaže dio sebe i kada se u par sati stvori dovoljno pozitivne energije za čitavu predstojeću sezonu. Nekada su obitelji i prijatelji bili čvršće povezani i češće su se posjećivali, a danas mnogi ni svom susjedu u zgradi ne znaju ime. I zato što smo društvena bića i prijateljstvo je u životu neizmjerno važno, svi prisutni su se složili da bi ovakvih susreta trebalo biti više i da bi primjer Udruge pčelara Bujštine trebale slijediti i druge strukovne organizacije u županiji i šire.

       Stoga još jednom veliko hvala Slavku i Miroslavu koji su organizirali ovaj susreta, Svetozaru na edukaciji, Ivanu na odličnom grillu, kolegama iz prijateljskih udruga  koji su nas počastili vinom i rakijom i svima koji su svojim prisustvom uljepšali ovaj događaj.

TEKST/FOTO: Damir Gregurić

 

 

 

 

 

 

 

 

(više…)