Kako bi se Slavko i ja sigurno složili u tome da je djelo važnije od samog autora, a o njegovim izumima sam pisao svojevremeno na portalu «Pčelina školica» (košnice od stirodura) i u izvješću sa sastanka 4.11.2013. (usisivač za pčele), pa ću pustiti da o njemu i dalje pričaju njegova djela kojih – koliko ga ja poznajem sigurno neće nedostajati u budućnosti.
O njemu ću tek reći da je iznenađujuće koliko je taj čovjek usprkos relativno kratkom pčelarskom stažu otišao daleko u nekim spoznajama o životu i radu pčela, tehnologiji pčelarenja i drugim malim i velikim tajnama ovog zanata. Sigurno da mu je tome pomoglo široko opće znanje, ali bez istraživačkog duha i usredotočenosti na ono bitno (što nužno nije i ono tradicionalno, usađeno u generacijama iza nas), puno inovativnog žara i radnog elana ne bi bilo ni ovakvih rezultata. On će tvrditi da sve te ideje nisu izvorno njegove, da ih je «pokupio» negdje usput, na internetu ili u stručnoj literaturi, spominjući često i imena velikih pčelara, teoretičara i praktičara iz naše zemlje, ali i susjednih zemalja, a ja ga slušam i klimam glavom u znak potvrde takvoj argumentaciji, ali duboko u sebi znam da on ima ono čime se rijetko koji od početnika može pohvaliti, a to je sposobnost upijanja informacija, njihove obrade i izbora najboljeg rješenja nakon višekratnog eksperimentiranja, dorađivanja i usklađivanja u radionici i na pčelinjaku.
Slavkov pčelinjak nalazi se na neuobičajenom mjestu, na raskrižju cesta koje iz Finide, odnosno Rožaca vode u centar Segeta, nadomak Umaga. Svud uokolo plantaže rajčice i vinogradi, a u samom središtu – pčelinjak! Kako pčelice opstaju u takvoj sredini gdje se na sve strane koriste raznorazni pesticidi, objasnio je Slavko šaleći se kako da je njegovim ljubimicama (po onoj izreci: «Što te ne ubije, to te ojača!») s vremenom ojačao obrambeni mehanizam i da su postale imune na otrove. Još jedna zanimljivost: u neposrednoj blizini pčelinjaka nalazi se kulturno-povijesni spomenik (kula iz XIX st.) koja uz vilu «De Franceschi» čitavom mjestu daje jednu romantičnu notu.
Iako na prvi pogled djeluje kao osoba koja voli puno pričati, on se čitavo vrijeme samo pokušava približiti sugovorniku i dobronamjerno mu savjetovati što mu je činiti da ojača zajednice, učini ih otpornijima na bolesti i izdašnijim u proizvodnom smislu. Netko njegove savjete prihvaća bez pogovora, netko ga sumnjičavo gleda (jer remeti njegovo ustaljeno mišljenje), a s nekim se i upusti u polemiku (pošto pojedinci ne žele priznati da su ikad u ičemu pogriješili), no ta se rasprava nikad ne pretvori u nadmudrivanje ili svađu, jer je Slavko jednostavno takav da se nikad neće dati izvesti iz takta. Razlog je tome dobro poznavanje ljudske psihe i radnih navika koje je teško izmijeniti nakon što pređemo neke godine, ali su razlog i životne poteškoće i prekretnice koje su oblikovale njegove svjetonazore i ideale. Bila je potrebna velika duševna snaga da se na tom putu ne poklekne, a Slavko je ima i dan-danas, samo što je pretočena u ljubav prema pčelama i pčelarstvu, ali i prema ljudima, pa ima nebrojeno puno prijatelja. Doduše neki znaju i iskoristiti njegovu nesebičnost i dobrodušnost, ali im Slavko uvijek oprosti i nastavi istim putem kojim ga vodi njegov instinkt. Slavko je praktičar i realista ne samo glede pčelarstva, već općenito u životu. Pronicljiv i analitičan po prirodi marljiv je i odan suradnik, pa nije ni čudo što je ga je Upravni odbor predložio za novog pašnog povjerenika. Vjerujem da će njegov diplomatski duh, taktičnost i suosjećajnost u mnogome pomoći da i taj posao obavlja pravično i odgovorno. Ono što voli reći o sebi je da su njegova vrata uvijek otvorena i da je uvijek spreman pomoći, bez obzira da li se radi o kuhanju slavonskih specijaliteta ili savjeta iz pčelarske domene, o Udruzi ili susjedima. To ne znači da nije poduzetan i ambiciozan, samo da je osoba puna energije i elana za bilo kakav posao i kao takav sigurno će ostvariti sve svoje životne ciljeve.
Tekst i foto: Damir Gregurić
[Not a valid template]