Štovanje pčele i meda je konstanta tijekom cijele povijesti. U njihovu čast ispjevane su mnoge ode, pjesme i ispisano je puno stihova.

Najstariji dokaz o sinergiji između čovjeka i pčele datira iz neolitika (5.000-7.000 p.n.e) iz pećine (Cueva de la Arana)  koje se nalazi u Španjolskoj u blizini Valencije. Slika iz špilje prikazuje čovjeka sa posudom koji iz pukotine u stijeni rukom uzima saće. Pčele lete oko njega u koncentričnim krugovima i udaljavaju se jer on koristi dim kojim ih tjera. On je lovac na med, lik koji postoji još i danas u nekim primitivnim narodima. Vjerojatno čovjek sa slike skuplja pčelinja društva iz šupljina drveta  te ih na taj način prenosi i postavlja u neposrednoj blizini kuće.

Vjerojatno su Egipćani prvi razumjeli važnost smještaja pčela u košnice. Oko 2.600 godine p.n.e pojavile su se prve košnice izrađene od isprepletenih grana i trstika obloženih blatom, cilindričnog oblika , postavljale bi se jedna pored druge kako bi se lakše kontrolirao uzgoj pčela. Prakticiralo se seleće pčelarenje uz cijelu dužinu rijeke Nil. Cijelo seljenje trajalo je tri mjeseca seleći iz mjesta u mjesto prateći cvjetanje. Svaki narod razvio je ​​vlastiti način gradnje košnica, ponekad su se koristili predmeti izgrađeni za druge namjene, a zatim prilagođeni za potrebe pčelarstva. Na Bliskom istoku omiljene su bile posude od terakote, u centralnoj Europi udubljeni trupci, a drugdje posude od slame i trave obložene glinom.

Pisana svjedočanstva govore da su Sumerani koristili med u kozmetici još 2.000-3.000 godina p.n.e.

Asirci i Babilonci koristili su med za tretiranje infekcija kože, očiju, genitalija, probavnog trakta, a s medom i voskom su masirali tijela pokojnika. Kelti su ga koristili u obredima ukopa dok je za Etrušćane prestavljao dragocjeni zavjetni dar.

Grci su ga prikazivali kao proizvod duge i zvijezda te mu dali božansku komponentu i smatrali  ga hranom bogova. Tadašnje ljudsko uvjerenje bilo je da se bogovi hrane nektarom i ambrozijom te u naletu velikodušnosti, pošto nisu mogli podariti besmrtnost ljudima, kako bi ih utješili za njihov nepovoljni položaj, omogućavali su im da troše med koji je padao na zemlju sa njihovih bogatih trpeza.

Također se vjerovalo da je med snažan eliksir mladosti i bio je bitan dio obroka kod sportaša koji su se natjecali na Olimpijskim igrama.

Aristotel (384-322 p.n.e), bio je prvi koji je znanstveno proučavao razvoj pčela i prvi koji je primijetio da pčele u pašno doba najčešće posjećuju istu vrstu cvijeća. Do kraja srednjeg vijeka njegovi spisi bili su jedini izvor informacija na tu temu. I stari Grci prakticirali su seleće pčelarstvo, krećući iz jedne u drugu regiju vođeni cvjetanjem bilja.

U Rimskom carstvu tađer nalazimo važne studije o pčelama i pčelarstvu. Plinije stari prvi publicira 79. godine n.e „Povijest životinja“ gdje često piše o pčelama i pčelinjaku. Pouzdano znamo da je pčelarstvo u Rimljana bilo jako razvijeno, prakticirali su umjetno rojenje, izrađivali su košnice i uvodili su nove tehnike pčelarenja.

Rimski pjesnik i pčelar Publije Vergilije Maron u dijelu „Georgicon“ piše o pčelarstvu, organizaciji pčelinjaka i pčelinje flore. To je prvi znanstveni rad o pčelarstvu koji će biti u primjeni i od koristi do srednjeg vijeka.

Rimljani su koristili med za razne terapije, u kozmetičke svrhe i u kuhinji, u tolikoj mjeri da je smatran bitnim sastojkom hrane svakog obroka.

U Indiji osim simboličkih značajki, med se smatrao afrodizijakom u tolikoj mjeri da je bio glavni sastojak ljubavnih eliksira. U raznim kulturama kroz povijest, med se koristio u vjerskim obredima. Zato nije slučajnost da ga Kuran spominje kao simbol ozdravljenja, kako duhovnog tako i materijalnog.

Od 1448-1482. godine drevni narod Inka davao je danak u medu i vosku europskim osvajačima.

Širenje pčelarstva s ciljem dobivanja meda i voska, dva vrijedna pčelinja proizvoda, jedan u prehrani drugi bitan za proizvodnju svijeća, brzo se proširilo u svim narodima.

Važnost meda u prehrani ostaje nepromijenjena tijekom srednjeg vijeka, sve do pojave šećera sredinom XVIII stoljeća, kada se saznalo da iz šećerne trske možemo dobiti zaslađivač, ekonomski gledano, jeftiniji od meda.

To je bio kolaps u korištenju meda, kojeg je ubrzo zamijenio šećer, a pogotovo kada se počeo proizvoditi iz šećerne repe gdje je isplativost bila još veća.

Tijekom srednjeg vijeka pa sve do XVII stoljeća pčelarsvo nije puno uznapredovalo, osim nekih zakonodavnih mjera nije postojao nikakav tehnološki razvoj u smislu proizvodnje košnica ili proučavanja pčela.

Krajem XVII stoljeća razvoj pčelarstva poprima novi zamah pronalaskom mikroskopa.

Nizozemski biolog Jan Swammerdan otkriva niz bioloških noviteta kod pčela, dvostruki želudac, žalac, živčani sustav, srce, ticala (antene), oči, duple jajnike i mnoštvo jajovoda kod matice.

Francuski znanstvenik Reaumur (1683-1757) u potpunosti opisuje povijest pčela u knjizi „Povijest insekata“.

Švicarski prirodoslovac Huber (1750-1831), iako slijep od svoje 15.te godine, uz pomoć supruge i sluge uspijeva izgraditi prvu košnicu s pomičnim saćem. Otkriva oplodnju matice i nastanak voska iz voštanih žljezda. Sav znanstveni rad i temelje spoznaje života pčela objavljuje u knjizi “Nuvelles osservations sur les abeilles“ (Nova zapažanja o pčelama) 1792. godine.

Huberov znanstveni rad usavršio je američki svećenik Lorenz Lorraine Langstroth (1810-1895), koji je 1851. godine izumio modernu košnicu sa pokretnim saćem. Njegova knjiga „Pčela i košnica“ je klasika i današnjeg pčelarstva.

Lorenz Lorraine Langstroth drži se za oca američkog pčelarstva. Košnica, koju je on izradio u pretprošlom stoljeću, imala je i neke suvišne dijelove, zato je Root (1838-1924) istu preradio i uklonio sve nepotrebne dijelove. Godine 1889 počela je masovna proizvodnja. Ipak su zadržali Langstrothove mjere okvira i vanjske mjere nastavka, a nakon tih inovacija zadržala je ime Langstroth-Rootova (LR) košnica.

Od sredine XIX stoljeća, metode i tehnike Langstrotha, proširile su se cijelim svijetom.

Poslijednje značajno otkriće u području pčelarstva možemo pripisati majoru Von Hruska (1819-1888), koji je 1865. godine izumio vrcaljku koja je omogućila vrcanje meda bez uništavanja saća.

Pripremio: Marinko Blažević