POVIJEST PČELARSTVA U ISTRI

Da pčelarstvo nije lagano, možda najbolje znaju oni koji nisu okruženi gustim bagremovim šumama i livadama punih medonosnog bilja poput kolega u kontinentalnom dijelu Hrvatske – pčelari Istre i primorja čija se proizvodnja meda nikad nije mogla količinski usporediti s produktivnošću po košnici u drugim krajevima sa znatno bogatijim pašama za pčele, ali im je zato oduvijek bila dostojan takmac u kakvoći. Vegetacija u Istri jeste škrta, ali naše vrijedne pčelice to nadoknađuju raznolikošću izvora, pa uz intenzivnu aromu istarski med posjeduje i niz drugih kvalitativnih prednosti. Budući da okus, boja i tekstura meda ovise o sezoni i mjestu ispaše, a ne o tehnologiji pčelarenja, njegova proizvodnja u ovako skromnim uvjetima i ne može biti količinski ujednačena. Zahvaljujući prije svega prirodnim osobitostima (položaj, klima, reljef) i čistom okolišu istarskog je meda malo – koliko i vegetacije, ali je izrazite kvalitete, bilo da potječe od kadulje s Labinštine, lipe iz okolice Pazina ili kestena s gornje Bujštine. Ipak ne možemo bježati od gorke istine da se nekad pčelarilo na primitivniji način, no pčelinje paše su bile daleko izdašnije i meda je u Istri bilo čak i za otkup, a tih se vremena i danas s nostalgijom prisjećaju najstariji istarski pčelari kad se sretnu na pazinskim „Danima meda“, koji se uskoro održavaju pa nas je to ponukalo da se pozabavimo ovom temom.   

POVIJEST PČELARSTVA U ISTRI

    Urbar 1498  Čovjek je počeo koristiti pčelinje proizvode kao hranjivu namirnicu još u paleolitsko doba kada su se pčelinje zajednice uništavale da bi se došlo do meda. Prijelomni se trenutak za razvitak ove grane – kada se lov na med pretvorio u pčelarenje – desio prije više tisuća godina, a začetnicima današnjeg mediteranskog pčelarstva se smatraju stari Egipćani. Važne tragove u povijesti pčelarstva nalazimo i u antičkoj Grčkoj i Rimskom carstvu, a najranije zapise o ovoj grani na području Hrvatske nalazimo u srednjevjekovnim zakonicima primorskih gradova („Urbar Pazinske grofovije“ iz 1498. godine). Već polovinom XVIII stoljeća, prije svega zahvaljujući Mariji Tereziji, pčelarstvo dobiva na uzletu na sjeveru Hrvatske, no istinski se preokret desio u XIX stoljeću, kada zahvaljujući novim spoznajama o prirodnim zakonitostima pčelinjih zajednica i inovativnim tehnološkim riješenjima (I. Mering, 1857. – satna osnova, F. Hruška, 1865. – vrcaljka, P.I. Prokopovič, 1914. – košnica s okvirima) pčele počinju proizvoditi znatno više meda nego što im je potrebno za život i prvobitno pčelarenje se pretvara u tzv. racionalno pčelarenje. Povijesni dokumenti s kraja XIX stoljeća („Il Podesta dell’municipio di Albona“, 1871.) govore kritički o pčelarenju u Istri i ocjenjuju ga ograničavajućim. Zanimljiv je članak o događaju u Juršićima na Roveriji kad su domaćini novoimenovanom kapalanu Josipu Velikanji prvog dana službovanja ukrali par košnica i tako mu na svoj način izrazili dobrodošlicu.

 

 

Možda pčelari u Istri ne mogu pričati o životu i djelu slavnih pčelara poput kolega iz susjednih regija, ali se ipak mogu pohvaliti stoljetnom tradicijom i s ponosom istaknuti par entuzijasta i altruista zaslužnih za nicanje suvremenog načina pčelarenja u ovim krajevima. Priklanjajući se tvrdnji da je suvremeno pčelarstvo u Europi započelo spomenutim izumima, u isti ćemo vremenski okvir staviti i prve pionire istarskog pčelarstva. Najveće zasluge sigurno pripadaju svećenicima i učiteljima koji su po ugledu na istomišljenike u drugim dijelovima zemlje, odlučili stati na kraj tradicionalnom pčelarenju košnicama s nepokretnim saćem i počeli među pukom širiti nauk o novim tehnologijama i tehnikama pčelarenja i na taj način polako, ali sigurno utirali put suvremenom istarskom pčelarstvu. To su prije svega Lovro Tomašić, učitelj i Vjenceslav Hradek, župnik iz mjesta Novaki, te Anton Tuhtan, poštar iz Trviža koji su zajedno s Josipom Monasom, učiteljem iz Gologorice, Jakovom Ladavcem, umirovljenim dekanom iz Pazina i drugim kolegama 1910. godine utemeljili Istarsko pčelarsko društvo i tako učinili prvi korak k organiziranju pčelarstva na ovom području.

Lovro Tomašić je pčelarski tečaj završio u Beču, nakon čega je imenovan putujućim učiteljem pčelarstva, pa ne čudi da je glavna inicijativa i promocija ovog zanimanja krenula upravo od njega, no samoj ideji stvaranja pčelarskog društva predhodili su napori i drugih velikih istarskih uglednika onog doba, prije svih Matka Laginje,  jednog od lidera hrvatskog narodnog pokreta u Istri, koji je 1903. godine ustrojio Gospodarsku svezu za Istru. O osnivanju društva javnost izvještava list „Naša sloga“, prve novine u Istri na hrvatskom jeziku (pokrenuo ih je biskup Juraj Dobrila 1870. godine) čiji je glavni moto bio: “Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari!”. U društvu je postojalo tri kategorije članova: utemeljitelji, redovni članovi i podupiratelji, a zajednički cilj im je bio „narodni interes i plemenita svrha u pravcu razvitka domaćeg pčelarstva“. Znakovito je da je rad društva financijski podupiralo Gospodarsko društvo Pazin, a učlanjenjem se ostvarivao i popust pri nabavi potrebne pčelarske opreme. Još jedan zanimljivost iz tih vremena: Anton Tuhtan, pčelar iz Trviža već je tada (navodno i najvećim uglednicima na Bečkom dvoru) nudio svoj med pod nazivom „Istarski med“ uz reklamu: „Tko kuša, stalno će ga naručiti!“ Iz tog vremena datira i članak Lovre Tomašića u listu „Narodna prosvjeta“ pod naslovom „Pčelarstvo kao uzgredno zanimanje pučkog učitelja“ što dovoljno kazuje o njihovim idejama i entuzijazmu. Naime u ono doba se smatralo da se pčelarstvu ne mogu i ne trebaju posvetiti baš svi društveni slojevi, ali da bi to moralo učiniti svećenstvo i učitelji kao javni djelatnici najbliži narodu kojeg će podučavati ovoj plemenitoj vještini. Tom zadaćom su se vodili i Josip Grašić, župnik iz Berma, Ljudevit Žvaček, župnik iz Gologorice, Marko Zlatić, učitelj iz Berma i drugi istaknuti članovi društva.

stara, tradicijska košnica

Iz svih navedenih činjenica proizlazi da je organizirano pčelarenje u Istri kaskalo za ostalima (Slavonsko pčelarsko društvo u Osijeku je osnovano još 1879. godine) zbog povijesnih razloga, ali  i činjenice da su pojedini vrsni pčelari iz Istre bili članovi Slovenskog čebelarskog društva. Ne treba zaboraviti da se u Osijeku (zahvaljujući „ocu hrvatskog pčelarstva“ Bogdanu Penjiću) još 1881. godine tiskao list „Slavonska pčela“, prethodnica današnje „Hrvatske pčele“, a Milutin Barač, istaknuti promotor suvremenog pčelarstva na području Rijeke, već 1906. godine organizirao prvi pčelarski kongres, osmislio novi model košnice i na druge načine unaprjeđivao pčelarstvo ne samo u njegovu kraju, već u čitavoj Hrvatskoj, jer ga je smetalo neznanje, neorganiziranost i nestručnost pčelara (njegove čuvene „Baračevke“ nabavlja 1910. godine i Istarsko pčelarsko društvo).  No u onom političko-povijesnom kontekstu ipak treba odati posebnu čast prvim velikanima pčelarstva u Istri, iako istarskim pčelarima ni kasnije nije bilo lakše, pa se tek pojedinci uspjevaju othrvati svim problemima i nastaviti s pčelarenjem, no s druge strane rad Istarskog pčelarskog društva zamire.

Tijekom Prvog svjetskog rata Istra pada pod talijansku okupaciju, 1920. godine postaje dio Kraljevine Italije, 1922. godine na vlast dolaze fašisti, 1925. godine u javnosti je zabranjen hrvatski jezik. To je vremensko razdoblje bilo izuzetno teško za sve učitelje i svećenike koji su između ostalog poučavali i pčelarstvo. Dio njih je emigrirao, pa je društvo ostalo bez vodstva. Pod tuđinskom vlašću stagnacija u proizvodnji za većinu pčelara u Istri je bila neminovna,  s izuzetkom pojedinaca koji su nastavili pčelariti i tijekom tih teških godina, a čak si i učestvovati na talijanskim natjecanjima za kvalitetu meda. U to vrijeme sve pčelinje zajednice pčelari su bili obavezni prijaviti općinskim uredima, a za ne pridržavanje ove odredbe slijedila bi novčana kazna.

Još nisu zacijelile rane iz prethodnog, a već je počeo novi svjetski rat: Italija (u čijem je sastavu bila i Istra) je ušla u Trojni pakt, nova osvajanja i fašistički teror da bi napokon 1943. godine kapitulirala. Mir se na ovo područje vratio dvije godine kasnije, no pčelarstvo se u ratnom vihoru vratilo daleko više unazad: da bi došli do meda „prostokošničari“ su zbog svog neznanja i neorganiziranosti nastavili gušiti pčele kao što su to radili njihovi preci davno prije. Na ovu je pojavu 1946. godine upozoravao pčelar Petar Trdoslavić iz Gologorice, apelirajući da nadležne institucije nešto poduzmu po tom pitanju, no do obnove Istarskog pčelarskog društva i željenih promjena je došlo tek početkom pedesetih. Za predsjednika nove strukovne organizacije izabran je Tomo Ljubešić, pčelar iz Svetog Lovreča, no najveći doprinos osnivanju Pčelarskog društva Pazin je dao Josip Zidarić, ravnatelj Poljoprivredne škole u Pazinu u kojoj je pčelar Benedikt Ogrin kao pčelarski instruktor bio zadužen za 60 košnica i za taj posao bio plaćen prema prinosu meda po košnici.

Nova vlast donosi i nova pravila, pa se i pčelari uključuju u zadrugarstvo bez čega je bilo nemoguće nabavljati pčelarske potrepštine. 1954. godine utemeljen je Hrvatski pčelarski savez, a u Hrvatskoj je tada djelovalo 12 pčelarskih zadruga i 4 pčelarska društva s oko 116.000 košnica. U Istarskom pčelarskom društvu opet dolazi do stagnacije u radu, a u skladu s novim Ustavom SFRJ iz 1963. godine i do potpune reorganizacije. Pčelari su postali samoupravljači i kao takvi su zasnovali kooperantski odnos s kombinatom „Agromel“ iz Ljubljane koji je otkupljivao njihov med i vosak i snabdjevao ih pčelarskim materijalom i opremom. Iste je godine prestala s radom i Poljoprivredna škola Pazin, a vođenje Pčelarskog društva preuzeo je Egidije Marion. Novo Pčelarsko društvo Pazin osnovano je 1981. godine, tada je brojalo 60 pčelara, a njegov prvi predsjednik je bio Željko Ravnić.

medne tocke istre

Medne točke središnje Istre

Od tada je broj članova ove udruge u stalnom porastu, a rastao im je i ugled zbog brojnih aktivnosti u pravcu unaprjeđenja pčelarstva ne samo na Pazinštini, već u čitavoj Istri. Društvo je promijenilo svoj naziv 1984. godine u Društvena organizacija pčelara „Lipa“ Pazin, a 1987. godine na čelo dolazi Ranko Anđelini koji je predsjednik i danas kad društvo nosi naziv Udruga pčelara „Lipa“.  U najveće doprinose za razvitak struke posebno mjesto zauzima manifestacija „Dani meda“ koja se kontinuirano održava od 2006. godine.

Iste godine kreće i projekt „Medene točke središnje Istre“ koji povezuje osam pčelara s ovog područja ( 1. Gvido Gržetić iz Zarečja, 2. Boris Hrvatin iz Bankovci, 3.Vinko Dantinjana iz Lazi, 4. Sanjin Pilaj iz Motovuna, 5. Svetozar Janković iz Livada, Ferdinand Brajković iz Čipri kraj Berma, braća Kramar iz Rakotula, Mirian Visintin iz Svetog Ivana kod Oprtlja) u zajedničkoj misiji razvoja pčelarskog turizma.

Danas su se medne točke razvile i proširile po cijeloj Istri…

http://istra.hr/hr/atrakcije-i-aktivnosti/gastronomija/ceste-istarskog-meda/istarske-medne-tocke

U suradnji s Agronomskim fakultetom iz Zagreba 2008. godine u Pazinu kreće i Pčelarska škola – obrazovni program koji omogućuje stjecanje odgovarajuće kvalifikacije i zvanje pčelar koje se upisuje u radnu knjižicu.

 

Prva udruga pčelara na Bujštini je osnovana 1978. godine pod nazivom Pčelarsko društvo «Bagrem» Buje. Udruga je aktivno djelovala sve do 1995. godine kada je, nažalost, prestala s radom. Zbog novonastale situacije, a naročito radi povjerenika paše i pašnog katastra, te okupljanja i organiziranja pčelara ukazala se potreba osnivanja udruge koja će djelovati na ovom prostranom području. Nakon stanke od 15 godina ponovo su pčelari sjeverozapadnog dijela Istre 2011.g. osnovali svoju udrugu, Udrugu pčelara Bujštine sa sjedištem u Bujama. Bujština obuhvaća područje gradova Buje, Umag i Novigrad, te općina Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj, tj. područje između rijeka Mirne i Dragonje.

Osim naše Udruge Pčelara Bujštine te UP „Lipa“ na području Istre danas djeluje još četiri pčelarske udruge: Udruga pčelara „Pula“, registrirana 1970. Godine, U Poreču je 1984. godine osnovana udruga pčelara „Nektar“, Pčelarska udruga „Labin“ postoji od 1980. godine, Pčelarsko društvo „Buzet“ osnovano je 1989. godine, a 1998. godine mijenja naziv u Udruga pčelara “Buzet“.

Aktivnosti svih udruga su usmjerene k stvaranju jakog i perspektivnog pčelarstva u Istri, ali i mnogo šire, pa se 2009. godine osniva Koordinacija udruga pčelara Županije istarske. Jedan od priritetnih ciljeva koordinacije je registracija i zaštita izvornosti, odnosno geografskog podrijetla istarskog meda kako bi i ovaj proizvod stao rame uz rame s drugim autohtonim proizvodima ovog podneblja (vino, maslinovo ulje, pršut).

AUTOR: inž. Gregurić Damir, Udruga pčelara Bujštine

IZVORI:

  1. Mirjan Rimanić: „Pčelarenje u našem kraju“ (Pazin, 2011.)
  2. Duga Mavrinac/dr. sc. Ivona Orlić: „Pčelarstvo – tihi zanat“ (Pazin, 2014.)
  3. Stipan Trogrlić: „Hajdučki pop“ (Pula, 2001.)
  4. Vlasta Domačinović: „Iz povijesti pčelarstva na Mediteranu“ (Split, 2004.)
  5. Časopis „Pčelarstvo“ (br. 4-5. travanj/svibanj 1946.)
  6. Istarska virtualna knjižnica ino.com.hr

 

 

 

 

05/04/2016 / Zanimljivosti

Share the Post

Komentari

Nema komentara.

Komentiraj

POVIJEST PČELARSTVA U ISTRI

      Autora knjige koja je pred vama, gospodina Josipa Križa imao sam prigodu više puta slušati u formalnim i manje neformalnim prigodama i uvijek je na mene ostavljao isti dojam. Strastven je to čovjek pun ljubavi prema pčelama. Rođen da živi za svoje ideje i da svoje stavove brani iskreno, ponekad i preburno, ali uvijek potkrijepljeno spoznajama iz bogate pčelarske prakse koje nikad nije čuvao samo za sebe, već ih je prvog dana pčelarenja nesebično dijelio svojim kolegama. Nikad do kraja shvaćen i još uvijek nedovoljno priznat za trud i kontinuiran rad na unapređivanju pčelarstva u Hrvatskoj, Josip se u tim trenucima vraća svojim ljubimicama, jer: „Pčele ne donose pčelaru samo med, propolis i druge materijalne koristi, već duševni i fizički mir, pobuđuju tolerantnost koja rađa životno zadovoljstvo, sreću i radost pčelaru i njegovoj obitelji.“

Plemenita dužnost - pčelar    

 Iz svake rečenice njegovog novog djela „Uzgoj i odabiranje matica pčela“ očita je njegova ogromna intelektualna i duševna energija, želja za znanjem, a isto toliko i ljubav prema pčelarima. Iako ih nastavlja kritizirati zbog loše pčelarske prakse, upozoravajući ih da su nepoznavanje biologije i fiziologije pčela, primjena nepravilne tehnologije, pretjerana samouvjerenost i egoizam i dalje česti uzroci slabosti zajednica, širenja bolesti i na kraju i njihova ugibanja. Nemojmo se igrati pčelara, već tu plemenitu dužnost obavimo kako treba!“ Zato ne treba čuditi da je Josip Križ na čelu pčelarskog društva „Lipa“ iz Zagreba od njenog osnutka i da se zajedno sa svojim kolegama može ponositi brojnim aktivnostima, inicijativama i projektima, kao i na istupima u medijima gdje populariziraju pčelarsku struku i čine sve kako bi unaprijedili pčelarstvo - ne samo na području djelovanja Udruge, već u čitavoj Hrvatskoj.

Uzgoj matica   

Knjiga „Uzgoj i odabiranje matica pčela“ ima 120 stranica i gotovo isti broj pomno odabranih fotografija koje dopunjavaju edukaciju budućih uzgajivača matica pčela, kojima je prvenstveno namijenjeno ovo štivo. Sigurno je da ne može škoditi ni onima koji se uzgojem pčela i matica profesionalno bave - kako bi obnovili svoje znanje ili naučili nešto novo i potvrdili ono što već znaju. Autor često ponavlja rečenicu: „Pčelinja zajednica vrijedi onoliko koliko vrijedi njezina matica!“ što dovoljno govori o važnosti ove knjige. Iako već u predgovoru pomalo rezignirano kaže: „Danas je doba digitalizacije i internetizacije, ali pčele ne poznaju ljudski tehnološki napredak, već žive u zajednici koju čovjek do današnjeg dana nije i neće nikada do kraja istražiti.“  Upravo iz tog razloga Križ naglašava: „Zato svi oni koji se bave ovim plemenitim poslom moraju učiti od pčela i raditi samo ono što one žele i kako žele.“ A tko bolje razumije pčele od Josipa koji se njihovim proučavanjem bavi od rane mladosti, a uzgojem matica više od dva i pol desetljeća? Svatko tko se bavi pčelama iz ljubavi, a ne zbog profita, zna da pčelarstvo nije posao, već - poziv! Josip se tom pozivu odazvao još kao dječak uz svoju baku, a isti žar ga drži i danas i to ga je i navelo da napiše još jednu knjigu posvećenu kraljici pčela – matici.

  Kako zamijeniti maticu?

 U ovoj će knjizi svi pčelari, pogotovo početnici i amateri, naći odgovore na pitanja kao: Zašto uzgoj i odabiranje matica? Što je to starter, a što su oplodnjaci? Kako uzgojiti maticu za svoje potrebe? Što je to feromon praznog saća? Kako se matica pari s trutom prirodno, a kako se vrši umjetno osjemenjivanje? Koja je uloga trutova u pčelinjoj zajednici? Kada mijenjati maticu? Kako se pravilno vrši dodavanje i zamjena matice? Kako čuvati neoplođene, a kako oplođene matice? Osim toga autor skreće pozornost na najčešće greške pčelara u radu s maticama, ali i općenito u uzgoju pčela i proizvodnji meda. U pčelarskoj praksi danas postoji niz tehnika i tehnologija koje početnike zbunjuju, no kako naglašava i sam Josip: „Početnicima treba nesebična pomoć i ne treba im zamjerati na tome, već ih savjetovati i pokazati kako se treba ispravno raditi.“ No, zato je oštar prema pojedincima s dugogodišnjom (lošom) pčelarskom praksom, jer ih je gotovo nemoguće odviknuti od nekih posve pogrešnih metoda rada. „Ništa se ne smije raditi napamet!“ jer uzrok slabim proizvodnim rezultatima najčešće nije negdje vani, već u samom pčelaru, prvenstveno njegovom nepoznavanju biologije pčela i funkcioniranja pčelinje zajednice, odnosno tvrdoglavom nepoštivanju prirodnih zakona koji vladaju unutar košnice. 

Knjiga za svaku preporuku    

Možda Josip Križ ne može govoriti o molekularno-genetičkim teorijama jer za to nema formalnog obrazovanja, no nakon više od tri i pol desetljeća bavljenja uzgojem pčela ispunjenih proučavanjem, nizom pokusa i eksperimenata, on je usavršio tehničko-tehnološki i biotehnološki proces uzgoja matica od jajeta do izlaska matice iz matičnjaka do te mjere da njegova kompetencija ne samo nije upitna, već je itekako respektabilna. S druge strane, njegov je stil pisanja jednostavan i lako razumljiv svima kojima je namijenjen, što je dodatna vrijednost koju trebaju cijeniti i oni koji ga podržavaju i oni koji ga kritiziraju.     Knjigu „Uzgoj i odabiranje matica pčela“  toplo preporučujemo svima koji su tek ušli u pčelarstvo, kao i onim poduzetnijeg duha kojima će ova knjiga pomoći da rasplamsaju svoju inventivnost i kreativnost da učine korak naprijed i uzgojem pčelinjih matica se počnu baviti profesionalno. Osim autora, pohvalu zaslužuje i nakladnik (PD „Lipa“), lektor (Ivana Berg Divald), autori fotografija (Marko Križ, Milanko Barać, Krešimir Caba, Oliver Novosel, Darko Vukašinović, Orosman Burgueno), kao i sponzori (Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo grada Zagreba, Tamburaški sastav Gazde, te tvrtke Apivita iz Varaždina i Galamed iz Obrovca Sinjskog).