Pučka mudrost: „Ne sudite o knjizi po njenim koricama!“ nikada nije bila tako istinita kao u slučaju ove knjižice jednostavnog naslova, skromnog uveza i naklade od svega 2000 primjeraka. Iako „Priručnik u pčelarstvu“ broji samo 126 stranica, kazuje puno više i o pčelama i o pčelarima nego mnoge druge slične knjige, jer ima ono što volim zvati „pčelarskom dušom“. Već u uvodu recenzent prof. dr. sc. Zlatko Puškadija odaje priznanje njenom autoru kao čovjeku koji je čitav život pomicao granice u svom poslu i za sobom ostavio dubok trag u hrvatskom pčelarstvu. Kao dugogodišnji pčelar praktičar Stjepan Brijačak ne govori isključivo s aspekta proizvođača, već i istraživača, inovatora, ali i velikog entuzijaste i vizionara, pa zato i ova knjiga odiše ljubavlju prema pčelama i pčelarstvu na uistinu poseban način.

U uvodnom dijelu autor definira glavnu premisu „Zašto tako?“ i čitateljima koji su krenuli u avanturu zvanu pčelarstvo, ali su zapeli negdje na pola puta poručuje da će im ova knjiga odgovoriti kako dalje. Knjiga je prvenstveno namijenjena pčelarima početnicima, amaterima i hobistima koji često ostaju praznih košnica i ubrzo sasvim odustaju od bavljenja pčelarstvom, a da nisu ni svjesni svojih grešaka, ali i onim iskusnijim pčelarima koji uporno robuju prevaziđenim tehnološkim metodama preuzetima iz zastarjele literature. Iznenađuje činjenica koliko u pčelarstvu još uvijek vladaju razne zablude, na prvi pogled sitnice i zanemarive pojave koje – ukoliko se odmah ne poduzmu odgovarajuće mjere – nakon izvjesnog vremena postanu ozbiljan problem i prava mora za pčelare bez obzira na njihovu motiviranost i samopouzdanje. Zato je ovaj priručnik dobrodošao i kao početnica za mlade ljude koji tek trebaju stasati u prave uzgajivače pčela i kao podsjetnik za one malo starije koji su iz raznih, ali nikad dovoljno opravdanih razloga zaboravili neka od pravila dobre pčelarske prakse.

Knjiga je oblikovana tako da se kroz pitanja (sa stručnih predavanja, okruglih stolova i neformalnih druženja s pčelarima) i autorova sažeta i jednostavna objašnjenja, čitateljima pruže najvažniji podaci iz anatomije i fiziologije pčela, manje poznate, neobične ili zapanjujuće potankosti iz njihova života i rada u zajednici, te prijedlozi i savjeti za konkretnu primjenu u vlastitim pčelinjacima. Autor je svaku temu odabrao sposebnom pažnjom kako bi pčelarima početnicima prenio sve svoje vještine i spoznaje sakupljene u 50 godina upornog rada i to čini iskreno i nesebično, iz velike ljubavi prema svom zavičaju (selo Voćin u Slavoniji), prirodi i pčelama (Apis mellifera carnica pannonica). Kako bi proširio i obogatio njen sadržaj, autor u knjigu unosi i mnogo originalnih i neuobičajenih usporedbi (brzina rasta larve i djeteta) i zaključaka („Matica nije kraljica, već robinja!“) koje brojkama i činjenicama daju dodatnu živost, pa su zanimljive i manje upućenim čitateljima. Možda nedostaje više ilustracija i fotografija koje bi laicima olakšale razumijevanje određene teme, ali autor to nadoknađuje primjerima iz vlastitog iskustva (neugodan slučaj s matičnom mliječi i neočekivanim srastanjem usnica), kritičkim osvrtima na najčešće greške i zablude u pčelarstvu, te zaključcima i poukama proizašlim iz dugogodišnjeg pomnog proučavanja života i rada pčela i pčelara u svom kraju (Papuk, Slavonija), ali i inozemstvu (Francuska, SAD i dr.).

Obično čitam knjigu tako da podvlačim sve što mi se već na prvi pogled čini da zaslužuje barem još jedno čitanje i prepisivanje u posebnu bilježnicu, no u slučaju „Priručnika u pčelarstvu“ Stjepana Brijačka potcrtana je gotovo svaka druga rečenica, jer mi se sve činilo tako važno i poučno. Neke sam knjige o pčelama i pčelarstvu čitao danima, čak i mjesecima, ovaj sam priručnik „progutao“ u jednom dahu, za par sati i jedva dočekao jutro da je ponovo čitam. U jedno sam posve siguran: ako se budete pridržavali uputa i savjeta iz ove knjižice, ne samo da nećete požaliti, već ćete vrlo brzo steći dovoljno vještine i za složenije radnje s većim brojem košnica. Naravno treba početi s osnovama koje ste stekli u pčelarskoj školi ili na tečaju: samo ako dobro poznajete anatomiju i fiziologiju pčela, naučit ćete njihov jezik i na vrijeme uočiti što vam one žele reći, te poduzeti sve potrebne mjere u svrhu njihove prihrane, obrane od bolesti ili zaštite od nametnika, pa vas u budućnost neće iznenaditi takve neugodnosti. Što se više budete brinuli o svojim pčelama, to ćete i više cijeniti njihove darove (med, matičnu mliječ i dr.), a što više budete vježbali (npr. zatezanje žice na okviru, utapanje satnih osnova i sl.), rezultati će biti bolji, rasti će vaše iskustvo i samopouzdanje, a s njima i zadovoljstvo rezultatima svog rada s pčelama. Tehnike kojima vas je nesebično naučio pisac ove knjige nikada nećete zaboraviti, ali ćete se – i kad se riješite starih mana i zabluda i stasate u pravog pčelara – uvijek vraćati  ovoj knjizi i zbog povremenog utvrđivanja gradiva i zbog novih izazova kojih nikad neće nedostajati u tom čarobnom svijetu djece Sunca – medonosnih pčela.

U vrijeme kad s jedne strane preko noći neznalice postaju sveznalice i misle da će uz malo surfanja na Internetu i par klikova naučiti kako pčelariti bez muke, a s druge strane je i dalje u opticaju stručna literatura iz prošlog stoljeća, ovaj je priručnik pravi dragulj među knjigama slične forme, ali ne i sadržaja tako isprepletenog saznanjima iz prve ruke i dubokim emocijama . Ta „pčelarska duša“ kojom odiše ova knjiga od prve do posljednje stranice je ono po čemu se razlikuje od mnogo, mnogo drugih i razlog zbog čega ovo djelo jednostavno morate imati u svojoj biblioteci.

O AUTORU: Stjepan Brijačak – pčelar praktičar, inovator, istraživač, predavač pisac rođen je 1932. godine u Voćinu nedaleko Slatine. Velik dio svog života posvetio je obučavanju mladih pčelara i širenju pčelarstva u svom zavičaju i tako dao ogroman doprinos unaprjeđenju ove gospodarske grane u Hrvatskoj za što je dobio više  odlikovanja, zahvalnice i priznanja,  a 2011. godine i nagradu Hrvatskog pčelarskog saveza „Bogdan Penjić“.  Iako invalid od dječačkih dana, Stjepan ili Štefo, kako ga prijatelji odmila zovu, nikad nije gubio duh i optimizam, pa se bavio i automobilizmom (viceprvak Hrvatske 1972. u klasi do 750 ccm), lovom,  fotografijom. 1953. godine je završio Učiteljsku školu u Osijeku, a 1962. godine Pedagošku akademiju u Zagrebu. Radni vijek je proveo u Osnovnoj školi Voćin. U 50 godina pčelarenja sva svoja postignuća je nesebično dijelio sa kolegama, uvijek naglašavajući potrebu ulaganja u ljudske resurse i promičući pčelarstvo kao perspektivnu djelatnosti kojom se mogu baviti mladi, nezaposleni ljudi bez velikog početnog kapitala. Taj ljudski i prirodni potencijal 2004. godine je prepoznao i veleposlanik Japana koji je udruzi pčelara „Papuk“ iz Voćina darivao 1000 košnica, nakon čega je krenula i pčelarska škola, pa je napokon zaustavljeno odlijevanje radne snage iz ovog dijela Slavonije i mnogim je obiteljima osiguran opstanak i pristojan život na rodnoj grudi. Svojim je primjerom Stjepan dokazao da svako marljiv i uporan može postati dobar pčelar, a ako svoje spoznaje i iskustvo nesebično prenese na nove generacije, onda će postati i bolji čovjek.