Prejednostavno bi bilo reći da sam radio na njenom osnivanju i punih pet godina bio aktivan član samo zato jer sam nepopravljiv idealist i zanesenjak. Moram priznati da sam pčelar postao iz nešto drugačijih razloga nego većina mojih kolega. Kao inženjer stočarstva dugo sam vremena radio u poljoprivrednoj apoteci gdje sam između ostalog vodio i odjel pčelarstva. Na otvaranje ovog odjela ponukali su nas tamošnji pčelari okupljeni u lokalnu strukovnu organizaciju i oni su prvi koji su me zainteresirali za ovu profesiju. Nakon toga je uslijedilo školovanje koje je dalo nov poticaj prvenstveno zahvaljujući izvrsnom profesoru i njegovom nastavnom timu. Najveći poriv ipak stigao je kroz druženje s kolegama na praksi u pčelinjaku našeg mentora, dugogodišnjeg pčelara i velikog entuzijaste koji je u sebi niz godina nosio viziju o osnivanju udruge na temeljima društva pčelara ugaslog prije decenije i pol. Ta se ideja realizirala sedam mjeseci kasnije, prije točno pet godina.

Oko konstuituiranja osnivačkog odbora nije bilo nikakvih problema: na taj smo način (nas 16 osnivača) postali dio povijesti ove gospodarske grane na području djelovanja Udruge, ali i u širim okvirima,  što je posebna čast i na što smo ponosni svih ovih godina. Tijekom svih tih događanja (sastanaka, telefonskih razgovora, izmjene e-mailova) nosio me zanos i uvjerenje da se može učiniti mnogo toga za nešto što je godinama podcjenjivano i gurano na margine društvenih interesa. Svuda oko sebe vidio sam samo pozitivnu energiju i iskrenu volju da svi zajedno pokrenemo stvari s mrtve točke, izmjenimo krivu percepciju pčelarstva među građanstvom i zainteresiramo mlade za ovo zanimanje, a ne samo da radimo na povećanju broja pčelinjih zajednica, organiziramo zajedničke posjete pčelarskim događanjima i družimo se na neformalnim sastancima. Porastom proizvodnje meda i drugih pčelinjih proizvoda imali smo namjeru i povećati potrošnju istih među svim populacijama, ne zbog materijalne dobiti, već zbog dobra za zdravlje potrošača. Permanentnom edukacijom mladih pčelara ubrzali bi njihovo uključivanje u ovu proizvodnu granu i stvorili mogućnost za dopunsku djelatnost, ako ne i za otvaranje novih radnih mjesta, itekako svjesni problema sa zapošljavanjem u našoj zemlji. Na taj način smo željeli unaprijediti našu struku i dati svoj doprinos spašavanju pčela od izumiranja –  eto tako sam tada doživljavao smisao udruge i udruživanja. I tako je udruga otpočela s radom: s (relativno) velikim ambicijama s jedne strane, a s nezavidnim sredstvima s druge strane. No, da li je za funkcioniranje jedne udruge dovoljan volonterski duh grupe entuzijasta ili im je neophodna financijska podrška lokalne uprave i samouprave, pogotovo sad kad je na snazi novi Zakon o udrugama koji drugačije (strože) definira ulogu i zadaće udruga u zajednici?

Po svojoj definiciji udruga podrazumjeva slobodno dobrovoljno udruživanje više fizičkih osoba zbog zaštite zajedničkih interesa, uvjerenja i ciljeva bez namjere stjecanja dobiti. Dakle nitko vas na udruživanje ne može prisiliti, niti je u udruzi itko zbog vlastitih interesa ili profita! Potpore iz mjera Nacionalnog pčelarskog programa (sufinanciranje veterinarsko-medicinskih proizvoda za liječenje pčela, nabava šećera za prihranu pčela) nisu privilegija organiziranih, već registriranih pčelara, a pašni povjerenik kao osoba ovlaštena za taj posao mora u Evidenciju pčelara i pčelinjaka upisati i pčelara koji nije član ni lokalne (dakle, prema području boravka i lokaciji pčelinjaka) ni bilo koje druge udruge. Pravo na ove poticaje može osvariti svaki konvencionalni ili ekološki pčelar (fizička osoba ili pravni subjekt) koji ispunjava uvjete iz Pravilnika o dodjeli potpora, evidentiran je u registru korisnika mjere tržišne potpore Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju i istoj instituciji na vrijeme podnese svoj zahtjev, naravno ako isto pravo nije ostvario iz nekog drugog izvora (Grad, općina, županija i sl.). Slijedom tog Pravilnika Agencija za plaćanje je ovlaštena da provjerava utemeljenost zahtjeva i ispravnost izvršenja programskih mjera, što podrazumjeva administrativnu i terensku kontrolu, inspekcijski nadzor i pravne posljedice u slučaju kršenja zakonskih odredbi. Dakle, sa svim što je u vezi novčanih potpora u pčelarskom sektoru, niti Udruga niti Savez (bilo županijski bilo državni) nemaju apsolutno ništa, osim što su vas dužni na vrijeme informirati o vašim pravima i obvezama i savjetovati vas u slučaju nekih nepoznanica, odnosno pomoći u slučaju nesporazuma. Kad je u pitanju potpora kroz tehničku pomoć, tj. sufinanciranje u nabavi novih pčelarskih pomagala, pribora i opreme, pčelarima nije dovoljno da su ubilježeni u Evidenciju, već moraju biti i vlasnici OPG-a registriranog u Upisniku poljoprivrednih gospodarstava.  Mjeru potpore organiziranom educiranju pčelara mogu ostvariti samo registrirane udruge, županijski savezi i HPS. Pčelari koji (iz bilo kojih razloga) u Evidenciji nemaju registrirane niti jedne pčelinje zajednice ne mogu ostvariti niti jedno od navedenih prava na potpore, a visina potpore ovisi o broju pčelinjih zajednica upisanih u Evidenciju do roka određenog Pravilnikom. Pčelar koji iz bilo kojih razloga ne želi biti član Udruge (ponavljam da se radi o slobodnom dobrovoljnom udruživanju, a ne zakonskoj obvezi!) po Zakonu o stočarstvu dužan je poštivati određena pravila: mora pozvati pašnog povjerenika ovlaštenog za područje gdje drži pčelinje zajednice, prijaviti njihov točan broj i lokaciju, isplatiti nadoknadu za upis u Evidenciju pčelara i pčelinjaka i isto ponoviti ukoliko se seli na drugu lokaciju. Njegova je zakonska obveza istom pašnom povjereniku jednom godišnje dojaviti važeće podatke o broju pčelinjih zajednica i lokaciji pčelinjaka  kao i osobne podatke (adresa stanovanja, kontakt telefon), te brinuti se o zdravlju pčela na propisan način (koristeći registrirani VMP). Za kontrolu pčelara koji nisu članovi Udruge nadležan je područni stočarski inspektor kao predstavnik državne službe za nadzor uzgajivača stoke. Isti pčelar ne može ostvarivati prava koja proizlaze iz Zakona o udrugama, odnosno njihovih Statuta i pravilnika. A koja su to prava i obveze pčelara koji su članovi Udruge i koji su im zajednički ciljevi?

Svim  članovima, podjednako amaterima i profesionalcima zajednički cilj treba biti ono što skraćeno zovemo unaprjeđenje pčelarstva u svojoj regiji, a to možemo učiniti kroz povećanje broja pčelinjih zajednica, ali i članstva putem edukativno-promidžbenih aktivnosti (stručna predavanja i terenska edukacija, studijska putovanja i posjete specijaliziranim sajmovima i izložbama), sve u korist održivog razvitka struke, ali i šireg društvenog interesa. Statut udruge kao ciljeve navodi i promicanje dobre pčelarske prakse, redovite potrošnje pčelinjih proizvoda i unaprjeđenje prezentacije, odnosno prodaje istih, a kao posebne zadaće: edukaciju građana i potrošača (posebice djece i mladih), suradnju s obrazovnim, znanstvenim i zdravstvenim institucijama na zajedničkim projektima s naglaskom na vrtiće i osnovne škole, širenje gastro-ponude među lokalnim ugostiteljima jelima na bazi meda, te na kraju, ali ne i manje važno – očuvanje prirodnog okoliša i bioraznolikosti. U članku 13. Statuta naše udruge  stoje  prava i obveze članova: plaćanje članarine, sudjelovanje u aktivnostima i upravljanju Udrugom, čuvanje i podizanje ugleda Udruge, te čuvanje materijalnih dobara i izvršenje preuzetih obveza. Dakle, osim što smo dužni redovito plaćati članarinu i poštivati odredbe Statuta, kao članovi imamo i moralno-etičku obvezu predlagati i kreirati aktivnosti Udruge i sudjelovati u njima. Pridruženi članovi (oni koji plaćaju nižu članarinu i ne primaju časopis „Hrvatska pčela“ – obično su to članovi obitelji) imaju (kao i punopravni članovi) mogućnost dolaziti na sastanke, predavanja i neformalna druženja, kao i putovati na pčelarske sajmove po povoljnijoj cijeni. No i jednima i drugima ne bi smio biti cilj tek formalno druženje radi druženja s isključivom svrhom izmjene informacija o cijenama repromaterijala ili opreme, odlaska na sajmove radi „nabave i zabave“! Prije nego li se upitamo: „Što ja imam od Udruge?“ trebali bi biti iskreni prema sebi i prema kolegama i upitati se: „Kako sam pomogao Udruzi i jesam li mogao još više doprinijeti njenom radu?“ Svakoj bi udruzi trebao biti zadatak istražiti sve mogućnosti unapređivanja svoje struke na svom području djelovanja. Oni koji su završili pčelarsku školu, trebali bi se sjetiti riječi iz svečane obveze prigodom primitka diplome o kvalifikaciji nakon završene pčelarske škole: „…u svom budućem radu poštivat ću dobrobit pčela, činiti sve za boljitak struke, razvijati i nadograđivati svoje znanje, te koristiti znanstvena i stručna postignuća koja unapređuju pčelarstvo…“

Naravno da ne mogu svi članovi Udruge biti inovatori, predavači, mentori ili autori projekata, kao što ni sve ideje ne mogu imati osnovu za svoju realizaciju, bez obzira na njenu originalnost, potencijal u gospodarskom smislu i podršku od strane lokalne vlasti. Kad razmišljam o tome, uvijek se sjetim riječi našeg kolege Nenada Strižaka, kolumniste u časopisu „Hrvatska pčela“: «Ako je pčelarska udruga kompaktna, zna što želi, zna se radom nametnuti institucijama, u kojoj rukovodstvo zna animirati svakog člana za ono u čemu je najbolji, ako svaki član obavlja zadatak prema svojim mogućnostima, a ne vlastitim željama, svaki je projekt ostvariv!»

     Ono što je važno za opstanak jedne udruge je njena kompaktnost i fokusiranje na svoje ciljeve koje je moguće ostvariti samo kroz zajedništvo, volontiranje i zalaganje s puno odricanja (ne samo par entuzijasta na čelu udruge, već svakog člana ponaosob!). Komunikacija između članova međusobno i upravnog tijela mora uvijek biti na visokoj razini. Znam da će se – pored pojedinaca spremnih dati sebe za ideje-vodilje sa osnivačke skupštine –  i dalje dio vas pravdati kako nemate dovoljno vremena za aktiviranje u radu Udruge, netko će se priznati da nema znanje neophodno za ozbiljniji angažman, a pojedinci će i dalje ponavljati (naglas ili u sebi): „A što ja imam od toga?“

Već sam spomenuo promjene glede sufinciranja udruga od strane Gradova i općina: inzistirati će se na sve ozbiljnijim projektima (što zajednica s pravom ima i očekivati od nas!) u svjetlu smanjenog budžeta – kako na državnoj tako i na lokalnoj razini. Na primjeru Grada Umaga to izgleda ovako: na ovom je području registrirano 190 udruga, iz svog proračuna Grad financira 80 udruga što čini preko 40 % rashoda Upravnog odjela za društvene djelatnosti koji pomaže neprofitnim organizacijama.  Zanimljivih ideja, ambicioznih planova i (jako visoko) zadanih ciljeva ima na pretek, no još je više prepreka (administrativnih, kadrovskih, materijalnih), a izvora sredstava – malo, gotovo ništa! Iz redovne članarine jedan se dio izdvaja za rad krovne organizacije (HPS), koji se kompezira putem redovnog primanja mjesečnika „Hrvatska pčela“ i kroz konzultativno-savjetodavnu pomoć. Od 350 kuna članarine ostaje tako malo da to ne može pokriti niti troškove za predavača osrednje reputacije, a kamoli stručnjaka s međunarodnim renomeom. Kako onda da Udruga svojim članovima željnima znanja i napretka u struci, studijskih putovanja i inovacija priušti kvalitetniju edukaciju, studijska putovanja u inozemstvo ili im pomogne oko troškova za školovanje (pčelarska škola, tečaj za senzorske analitičare i sl.) kad jedva ima sredstava za osnovne aktivnosti? Iz proračuna jedinica lokalne zajednice?

Usprkos sve široj spoznaji o plemenitosti našeg zanimanja i koristima koje pčele donose ljudima, pčelarstvo je još uvijek u sjeni favoriziranijih gospodarskih grana, a pčelari i dalje pri dnu društvenih zbivanja, pa je – uz već smanjen budžet (kako na lokalnoj tako  na državnoj razini)  posve neutemeljeno nadati se da će  (bez našeg povećanog napora!)  navedene institucije promjeniti svoju percepciju! Kad stvari pogledamo iz perspektive građana, zbog slabijeg standarda i fokusiranja na opstanak na radnom mjestu smanjit će se interes za bavljenje hobijima, pa će se pčelarstvom baviti pretežito oni koji vole prirodu i životinje, a ne oni čija je motivacija usmjerena na zaradu, jer će zbog sve težih uvijeta, klimatskih i zdravstvenih, pčelarstvo postati još manje profitabilno zanimanje. Sve se manje ljudi bavi stočarstvom, pa je sve manje i livada koje su nekad bile obilan izvor medonosnog bilja. Potrošnja meda po stanovniku Hrvatske i dalje je minorna u odnosu na druge Europljane, na tržištu je sve više patvorina i meda sumnjivog porijekla, ne proizvodimo količine dostante za ozbiljniji izvoz, ne širimo asortiman itd. Što preostaje ambicioznijim udrugama? Ili osmišljavanje ozbiljnijih projekata koji će zadovoljiti očekivanja zajednice ili potraga za nekim drugim izvorima financiranja.

U ovakvim okolnostima mogu samo odati priznanje pojedinim članovima koji su tijekom prošle godine stvarno dali sve od sebe u promidžbi udruge, pomogli u organizaciji domjenka i riješavanju administrativnih zadataka. Foto-natječaj prvenstveno zamišljen kao lokalno natjecanje nadišao je svoje okvire (i zbog originalnosti ideje i zbog svoje premijerne izložbe u Zagrebu) i postao primjer  drugim organizacijama u branši i van nje kako se puno može postići kad je ideja već u startu dobro osmišljena, pa bi stvarno bila velika šteta da ne doživi svoj finale (postavljanje jumbo plakata) i eventualno nastavak iste aktivnsti ove godine. Pohvalio bih sve koji su na svoj način pomogli da se nastavi tradicionalno druženje u Kornariji, a one koji nisu do sada dolazili pozvao ih da ne izostanu ove godine. Komplimenti i onima koji su dali sve od sebe u organizaciji stručnog predavanja o apiterapiji. Na kraju bih zahvalio i našem kolegi koji je kvalitetno i s pravnog i s ljudskog stanovišta odradio usklađivanje Statuta udruge s novim Zakonom o udrugama. Hvala svima koji redovno dolaze na sastanke i aktivno se uključuju u rasprave, te kontinuirano rade kako na povećanju ukupnog broja pčelinjih zajednica, tako i na promidžbi udruge, odnosno širenju članstva, posebice mladih. Hvala i onima koji su odradili edukativne susrete u vrtićima ili osobno održali predavanje/okrugli stol za članstvo.

I da se vratim na pitanja s početka: „Zašto sam postao i ostao član ove udruge?“ Upravo zbog ovih ljudi koji se od samog ulaska u udrugu maksimalno trude i čitavo vrijeme daju svoj doprinos zajedništvu ne očekujući ništa zauzvrat! Svima drugima želim da dobro razmisle o svojim razlozima zašto su tu, što očekuju od udruge i ono najvažnije: što su sami spremni dati kako bi udruga bolje funkcionirala i na taj način pomogli naš strateški cilj: unapređivanje ove gospodarske grane na Bujštini! Molim vas da mi oprostite na opširnosti: jednostavno sam osjetio dužnost biti iskren prema svima onima koji su ovih dana u nedoumici oko svog ulaska ili produženja članstva u Udruzi. Nadam se da nisam pretjerao i da će me poduprijeti oni koji me poznaju, a sve druge pozivam da se učlane i što prije uključe u naše aktivnosti o kojima će biti više riječi na godišnjoj skupštini. (Damir Gregurić, tajnik Udruge pčelara Bujštine)