Sažetak predavanja Damira Rogulje u POU Buje 29. ožujka 2016.

Gotovo preko noći svijet se sučio sa stvarnošću – možda se nalazimo na sredini desetljeća u kojem će globalno zatopljenje imati dalekosežne posljedice. Podaci omjerenjima u veljači ove godine su toliko zastrašujući da su čak i najveći skeptici već prihvatili novi rekord. Izmjena ekstremnih uvijeta sve je učestalija: ljeti temperature preko + 40*C nekoliko dana, a zatim obilne kiše i temperature ispod 15+C, a zimi nekoliko dana i temperature preko + 20*C, a potom nekoliko dana s temperaturom ispod – 10*C. Što pčelar može napraviti kako bi pomogao pčelama da se dobro pripreme za zimu i uspješno izađu iz nje?

Početak novog vegetativnog razdoblja mnogi su pčelari dočekali su s enormnim gubicima pčelinjih zajednica. Nesumnjivo je jedan od glavnih razloga tomu prošlogodišnje ekstremno vruće ljeto i ništa manje nepovoljna jesen kad su gotovo u cijelosti izostale tihe paše koje bi u normalnim uvjetima potakle zajednicu na stvaranje jakih i zdravih zimskih pčela. Povećanje godišnje prosječne temperature je naizgled neznatno, ali da to usporedimo s nama ljudima onda bi situacija bila slijedeća: normalna nam je temperatura tijela 36,6 °C i kad bi nam se temperatura tijela povećala samo za 0,4°C, kao što je zabilježeno povećanje od 1968. godine imali bismo cijelu godinu temperaturu od 37°C. Naravno da bi naše tijelo nakon te godine bilo u prilično jadnom stanju. Povećanja koja su nastupila od 2002. godine, kad ih usporedimo s ljudima, pokazuju da bismo tu godinu preživljavali s temperaturom od više od 38°C. No nakon 2015. godine imamo temperaturu gotovo 39°C tijekom cijele godine. Užas, kojeg je gotovo nemoguće zamisliti, a zapravo ga upravo živimo.

Prof. dr. sc. Zlatko Puškadija s Agronomskog fakulteta u Osijeku preporučuje pčelarima: „Za pčelinju zajednicu koja ulazi u zimu, uz broj pčela u zajednici, od velike je važnosti i starosna struktura pčela u zajednici, tj. udio dugoživućih pčela s razvijenim bjelančevinasto-masnim tijelom u ukupnom broju pčela u zimskom klupku. Zbog toga je potrebno krajem ljeta i u ranu jesen poticati maticu na nesenje, a zajednicu na uzgoj legla. To se može postići mladim maticama i osiguranjem poticajnog unosa hrane (i nektara i peludi). Kako bismo osigurali intenziviranje nesenja mlade matice ukoliko nema barem tihe paše, potrebno je nakon zadnjeg vrcanja meda zajednicu stimulativno prihranjivati sirupom u omjeru vode i šećera 1:1 u količini 300 – 500 ml svaki drugi dan. Krajem rujna u svakoj košnici bi trebalo biti 20-tak kg meda s dostatnom zalihom perge.“

Ekstremna razdoblja toplo hladnog vremena zimi zajednicu iscrpljuje, a može doći i do ugibanja zajednice od gladi, jer višekratnim kretanjem legla i ponovnim formiranjem klupka zajednica u jednom trenutku gubi kontakt s hranom i ako zahlađenje potraje 5 – 6 dana zajednica strada. Najbolja su prevencija mednošećerne pogače, a treba ih stavljati pčelama već početkom zimei držati sve do travnja, a izostankom proljetnih paša treba pristupiti i poticajnoj prihrani sirupom.

Prof. dr. Marla Spivak, entomolog na Univerzitetu u Minesoti upozorava (pčelarskoj javnosti je poznata po tome što je „uzgojila” posebnu vrstu pčela i nazvala ih higijenske pčele): „Ironično je to što mislimo da su pčele ovdje kako bi namjerno i samo oprašivale našu hranu. One su ovdje jer moraju jesti, a sve potrebne bjelančevine dobivaju iz peludi, a sve potrebe ugljikohidrate iz nektara. Ideja da pčele umiru na samo jedan način poznat kao Kolaps pčelinjih kolonija (CCD) koji karakterizira iznenadni i masovni gubitak pčelinjih zajednica iz košnice, već je zastario. Nacionalne ankete izrađene od prvih pojava CCD u 2006. i 2007. sada potvrđuju da je zapravo, vrlo mali udio kolonija koje umiru od tih simptoma. Umiranje pčela odražava krajolik bez cvijeća, i disfunkcionalni sistem hrane.

U Kini je 1970. godine prvi put utvrđena Nosema ceranae kod pčela vrste Apis mellifera. Od 1998. godine, od kad se primjećuje kontinuirani rast srednje godišnje temperature, ovaj ‘novi’ parazit se proširio po cijelom svijetu, te je u kratkom vremenu gotovo eliminirao Nozemozu (nozemu apis). Prema ispitivanjima Wolganga Rittera u južnoj Njemačkoj, ta se je zamjena dogodila u roku od jedne do dvije godine, a od početka 2003. godine u mjestima s visokom gustoćom pčela, ta promjena bila još i kraća. Ta zapažanja se u potpunosti poklapaju s izmjerenim povećanjem prosječne godišnje temperature od više od 1°C, koja je nastupila od 2000. godine. To bi mogao biti pokazatelj koliko je krhka ravnoteža našeg okoliša i koliko ga trajno mogu promijeniti povećanje temperature za naizgled male vrijednosti. Klimatske promjene su nevidljiva napast koja može ugroziti pčelinje zajednice no pravi nediljivi ubojica je Nosema cerana. Taj opaki ubojica se uvukao u nebrojene pčelinjake širom Europe, a njegov pogubni utjecaj osjetili su mnogi i kod nas. Detaktirati Nosemu ceranu može se isključivo analizom uzoraka mrtvih pčela pod mikroskopom (povećanje pd 400 x). Kako onda pomoći pčelinjim zajednicama u borbi protiv ovako podmuklog neprijatelja?

Mr. Vesna Ostružnjak Hren dr. med. vet. na svom predavanju o američkoj gnjiloći u Zagrebu je ustvrdila je da je najbolja obrana od bolesti pčela njihovo zdravlje i to na pitanje kako se nositi s nosemom ceranom. Također se  izjasnila da je korištenje probiotika u prihrani pčele jedan od načina koima se pčelama može pomoći da se lakše nose s ovim tihim ubojicom pčela.

Naš predavač – iz vlastitog i iskustva niza pčelara u Hrvatskoj i Sloveniji –  preporučuje članovima kako svoje Udruge, tako i svim drugim kolegama pčelarima da se u radu s pčelama redovito koriste probiotici u EM preparatima i da pristupe masovnoj sadnji i sijanju medonosnih biljaka, a posebice onih otpornih na visoke temperature i izostanak oborina. Pčelinja zajednica ne počinje, niti završava stranicama košnice u kojoj se ona nalazi. Pčele su životno povezane s prirodom koja ih okružuje i moramo biti svjesni da je pčelinje društvo zajednica s prirodom u krugu njenog doleta od najmanje 3 km. I u koliko je taj njen životni prostor izložen raznim pesticidima, povećanoj temperaturi, prevelikoj vlazi ili suši, pomanjkanju prirodnih izvora hrane, a posebice u vrijeme kad se pčela priprema za zimu, onda je logično da će pčela slabjeti i na koncu i uginuti.

Neke naše autohtone vrste medonosnog bilja potpuno su zapostavljene, a mogle bi dati više prinosa u nasadu od npr. facelije i bijele djeteline illi drugih biljaka koje se siju upravo zbog pčela ili da bi se zemlja „odmorila“. U njih spadaju miloduh, majčina dušica i origano. One se lako razmnožavaju, cvjetaju izuzetno dugo i to u vrijeme oskudice druge pčelinje paše, a temperature od + 40*C im neće naškoditi. To su biljke tihe paše koje redovito daju nektarnu  peludnu pašu u vrijeme kad je pčelama to najpotrebnije.

Osim  sadnjom medonosnog bilja pčelama možemo pomoći i smanjivanjem broja patogena u organizmu pčele, u košnici i uokolo košnice. To postižemo redovitim korištenjem efektivnih mikroorganizama (probiotika) kojima ćemo osigurati uvjete za razvoj zdrave i jake zajednice. O EM tehnologiji već je održano predavanje prije par godina, pa ćemo ovom prilikom samo ponoviti da je osnovno načelo proizvođača efektivnih mikroorganizama prilikom korištenja u pčelarstvu ciljano jačanje pčelinje zajednice kako bi se one same mogle zaštititi od uzročnika bolesti. Za jačanje kompletnog imunološkog sustava pčele treba zdravim održavati mikrobnu floru u njenom probavnom traktu, a u tome će nam pomoći EM dodani u vodu u pojilicama, sirupu ili pogačama, odnosno direktnim prskanjem pčela. Učinak je bolji ako se razrijeđenom otopinom EM tretiraju košnice, okviri, leto i pčelarski pribor. Voda neka bude izvorska nekontaminirana. Miješa se voda i šećer u omjeru 1 : 1 i uz dodatak 2,5 % probiotika pri temperaturama do 40*C da se dostigne vrijednost ph 4,5.

Na kraju svog predavanja g. Rogulja je savjetovao svim pčelarima slijedeće: „Sadite cvijeće koje vole pčele, i nemojte kontaminirati to cvijeće, tu hranu za pčele, pesticidima. Kada pčele imaju pristup dobroj hrani, mogu bolje upravljati svojom prirodnom zaštitom, svojom zdravstvenom zaštitom, na koju su se oslanjali milionima godina. Svatko od nas treba se malo više ponašati kao pčelinje društvo, društvo insekata, gdje svako naše pojedinačno djelo može doprinijeti velikom rješenju, emergentnom svojstvu koje je mnogo veće od pukog zbroja naših pojedinačnih djela. Tako neka maleno djelo sadnje cvijeća i čuvanja ih od pesticida bude pokretač velike promjene. Svjesni ovih izazova pokrenuli smo i akciju „Posadi biljčicu za našu pčelicu” s molbom svima i svakome – sij i sadi biljke koje će pomoći pčeli da preživi i da se održi. Pomažući pčeli pomažemo sami sebi, a još više našoj djeci. Uvjeren sam da bi samo „općom mobilizacijom” svih naših sugrađana, dakle i onih koji nisu pčelari, zemljoradnici, voćari, povrtlari, kojom bismo pokrenuli akciju sadnje i sijanja onih biljaka koje su otporne na visoke temperature, koje nisu zahtjevne prema tlu i vlazi, uspjeli barem djelomice parirati pošasti koja nas je zadesila. Takve biljke bi svatko u svom kraju trebao prepoznati i onda ih razmnožavati i dijeliti kako bismo ih imali i u vrtu, i na balkonu, na prozorskoj klupčici, na polju i livadi. Imam osjećaj da još nismo dovoljno svjesni nevolje koja nas je zadesila klimatskim promjenama koje nas već niz godina „zapljuskuju”.