Nakon kratke bolesti u 74. godini nas je iznenada napustio naš dragi  prijatelj Milan Čubrić iz Kostrene. Trenutak kad saznamo da više među nama nema još jednog velikog čovjeka i pčelara, teško je odabrati prave riječi za rastanak i utjehu obitelji.

Milan Čubrić je bio jedan od najstarijih i najzaslužnijih pčelara u Primorsko-goranskoj županiji, , dugogodišnji predsjednik PU «Milutin Barač» u Rijeci, često biran u Upravni odbor Hrvatskog pčelarskog saveza i druge strukovne organizacije, veliki entuzijast i inicijator mnogih projekata koji su pomogli razvoj pčelarstva na riječkom području, omiljen među kolegama u svojoj i drugim udrugama, aktivan do posljednjeg daha. Nije prošlo ni 3 mjeseca otkad je dao posljednji intervju za HTV u emisiji «Dobro jutro, Hrvatska» u kojem je iskazao bojazan da će ova zima negativno utjecati na pčelinje zajednice i savjetovao kolege da pripaze kako ne bi ostale bez hrane u najkritičnije doba godine. Oni stariji i upućeniji u politiku sjećat će se njegovih principijelnih stavova i nepokolebljivog karaktera zbog kojih je 2006. godine izabran za predsjednika SRP-a, uvijek na stranačkim i koalicijskim listama za saborske zastupnike. Uvijek je bio vjeran biračima i oni su to znali cijeniti, jer je on svojom pojavom, oštroumnošću i suosjećanjem prema malom čovjeku dokazao da nisu svi političari isti. Po njegovim britkim primjedbama i dobronamjernim kritikama pamtit će ga i u našoj krovnoj organizaciji, jer je još 2005. godine kao član UO HPS-a sugerirao da se autoritet postiže na terenu među pčelarima, a ne u uredu.

Gospodina Čubrića sam upoznao 2011. godine u razdoblju svog najvećeg entuzijazma. Sreli smo se u Buzetu i uz kavu popričali kao da smo prijatelji čitavog života. Milana sam na prvi pogled doživio kao marljivog i odgovornog pčelara s dugogodišnjim iskustvom i već tada sam u njegovim očima prepoznao ogromnu ljubav prema pčelama, ali i ljudima koji se žele baviti ovim plemenitim pozivom. Kako sam u to vrijeme bio zanesen idejom da naša Udruga osnuje Pčelarski muzej, izložio sam Milanu plan i projekt, objasnio motive i priznao kako mi osim podrške nedostaju i eksponati za stalni postav. Milan je imao poseban stav prema tradiciji i kulturno-povijesnom nasljeđu  pa ga je dojmio moj početnički žar i obećao mi pomoć u skupljanju građe, čak je mislio donirati jedan dio vlastite stare pčelarske opreme. Ćaskanje uz kavicu pretvorilo se u dug i veoma inspirativan razgovor. Milan je bio veoma ugodan sugovornik, strpljiv i tolerantan dok bi slušao, uvjerljiv i pun argumenata kad bi govorio. I prije nego s Milanom, imao sam prilike pričati s pčelarima starijim od 60 godina i tijekom svih tih razgovora, osjetio bih strah da će sva ta ljubav i iskustvo jednog dana usahnuti, a pčelinje populacije nestati, jer još uvijek nema dovoljno mladih entuzijasta koji bi bili spremni skrbiti se za njihov opstanak. Milan se u potpunosti složio da muzej ne smije postati samo mjesto za sklanjanje alata, košnica, vrcaljki, knjiga i fotografija starih više desetljeća na sigurno, već iskustvo, znanje i trud njegove generacije prenijeti novim naraštajima koji tek trebaju shvatiti važnost pčelarstva. Milana sam redovno sretao i na «Danima meda» u Pazinu, ali nažalost zbog njegove i moje zauzetosti nikad više nismo imali prilike tako dugo i otvoreno pričati.

Za sva dobra djela koja je učinio gdje god je mogao i nesebično dijeljenje svog znanja i ljubavi prema pčelama i pčelarstvu zauvijek će mu biti zahvalni kolege iz Udruge, ali i svi mi drugi koji smo imali priliku upoznati se i družiti se s njim, makar i na kratko. Uz izuzetno poštovanje, posljednji pozdrav mu upućuju prijatelji iz Istre, posebice iz Udruge pčelara Bujštine.

Damir Gregurić