(predavanje u POU Buje 06.10.2014.)
O predavaču: Josipa Križa imao sam prigodu više puta slušati: na predavanjima u Istri, na godišnjoj skupštini HPS-a u Zagrebu i u jednom neformalnom razgovoru i opuštenijoj atmosferi na sajmu u Gudovcu. Već u prvom kontaktu ostavio je na mene dubok dojam, jer mi se svidjela njegova iskrenost, energija i zanos kojima je branio svoje ideje. Na prvi mah mi se činio gord i uvredljiv, jer bi ga smetale zločeste upadice kojima je jedini cilj isprovocirati govornika, pa bi preburno reagirao, no danas, par godina kasnije uviđam da je bio samo ponosan i strastven, te da bi radije propao nego odstupio od svojih stavova.
Josip je rođen da živi za ideje koju nosi u srcu i da se za njih bori, pa je u društvu ili izvrsno prihvaćen zbog svoje otvorenosti i iskrene želje da pomogne kolegama pčelarima ili potpuno neshvaćen zbog pronicljivosti i šokantnih zaključaka. Svatko tko je oštar na jeziku i istinu (ma koliko gorka bila) bez kolebanja i na originalan način kaže u lice sugovorniku, te u javnosti nemilosrdno šiba po nepravdi i nemoralu drugih, riskira svoju omiljenost. I danas ga mnogi osuđuju, jer ne mogu shvatiti dubinu njegovih zamisli, no on ne odustaje od puta koji si je zacrtao (ili mu je bio određen?) već prije 30-tak godina, jer ga njime vodi nepogrešiv instinkt i neumjesni komentari ga ne mogu više izbaciti iz takta. Njegov duh neprestano istražuje, luta i buja, ponekad mi se čini kao da ga neka nadnaravna veza s prirodom uvodi u najveće tajne pčelinje zajednice i upućuje na najbolja riješenja, a svoje spoznaje ne čuva samo za sebe i svoj materijalni probitak, već nesebično dijeli sa svima oko sebe. Voli putovati i upoznati svijet, u svakom se društvu osjeća kao kod kuće, ali ga boli konzervatizam, lijenost i dvoličnost kojim je nerijetko okružen gdje god se nalazio. Vjerojatno se tada ogorčen i revoltiran zatvara u sebe i druži samo s pčelama, jer kako kaže u svojoj drugoj knjizi „Pčelinja matica“: „Pčele ne donose pčelaru samo med, propolis i druge materijalne koristi, već duševni i fizički mir, pobuđuju tolerantnost koja rađa životno zadovoljstvo, sreću i radost pčelaru i njegovoj obitelji“.
Hoće li Josip ikada dobiti dostojno priznanje za svoj ogroman trud i kontinuiran rad na unapređivanju pčelarstva u Hrvatskoj ne mogu prognozirati iako mu to svim srcem želim, ali sam uvjeren da će on nastaviti svojim putem smjelo i odlučno, bez obzira na ogovaranja, vrijeđanja i neugodnosti koja doživljava od lažnih prijatelja i licemjera. Pošto nije častohlepan niti lakom, u suštini veoma skroman i suosjećajan, Josip nikad nije preuveličavao svoja postignuća, već bi ih od srca darivao društvenoj zajednici, pa su njegova vrata i telefonska linija uvijek otvoreni za pomoć i savjet. Sa svakim novim susretom, sve više uviđam koliko intelektualne i duševne energije posjeduje, koliko je snažna njegova volja za znanjem i ljubav prema pčelarima premda ih tako često kritikuje zbog propusta koji za posljedicu imaju slabiju radnu aktivnost i proizvodnost pčelinjih zajednica. Zato se radujem svakom predavanju koje će upriličiti u našoj sredini, jer sam svjestan da od njega mogu samo nešto naučiti i bez dvoumljenja primijeniti u praksi, što toplo preporučujem i svima drugima bez obzira na sva proturječja u raspravama tijekom i nakon predavanja.
Kao pčelar teoretičar i praktičar s 30-tak godina iskustva (od čega 20-tak na uzgoju selekcioniranih matica) većinu tema s predavanja u Bujama je Josip Križ već obradio u časopisu „Hrvatska pčela“ i svoje dvije knjige („Pčelarski radovi po mjesecima“ i „Pčelinja matica“), no kako kaže stara poslovica: „Ponavljanje je majka mudrosti!“, pa ne može škoditi isto gradivo slušati i više puta (dok ne sjedne u glavu i onima s najtvrđim sluhom!!!). Za uvod nam je prikazao dokumentarni film o crnoj bubi (lat. Aethina tumida), novoj velikoj opasnosti za opstanak evropske pčele, a nakon toga je prešao na glavnu temu predavanja – prihranu pčela s naglaskom na preporuke i greške. U drugom dijelu predavanja se zadržao na problematici varoze pčela i sredstva za suzbijanje tog opakog nametnika, a na kraju se osvrnuo i na najčešće greške koje čine nesavjesni pčelari. Tijekom izlaganja predavač je spominjao svoja iskustva u uzgoju selekcioniranih matica, razloge zbog kojih je u svom pčelinjaku s LR-košnica prešao na Farrarove, te o prirodnom rojenju kao nepoželjnom u komercijalnom smislu.
PRIHRANA PČELA: Ista tema je obrađena u članku „Važnost ljetno-jesenske prihrane pčelinjih zajednica“ („Hrvatska pčela“ br.9/rujan 2014.), pa ćemo ovom prilikom ponoviti samo najvažnije detalje. Predavač je naglasio važnost pripreme pčelinje zajednice za zimovanje, odnosno kvalitetnog prihranjivanja: svaka zajednica s 2 nastavka mora imati osigurane zalihe 18 – 22 kg meda i minimalno 3 – 4 okvira peludi, jer ćemo samo tako u proljeće ući s jakim zajednicama visoke produktivnosti. Iako to mnogima zvuči preobilnom zimnicom, Križ nas podsjeća na važnu činjenicu: “Sve što je u košnici – nije bačeno, već će nam se to vratiti s velikom kamatom!“. To znači da se na vrijeme mora krenuti s dodavanjem šećernog sirupa (koje će prerađivati stare kratkoživuće pčele), a osloboditi rada mlade dugoživuće zimske pčele i zaštititi ih od fiziološke iscrpljenosti. Najekonomičniji omjer sirupa je 1 kg šećera i 6 dcl vode, rijeđi sirup (1 : 1) je potpuno pogrešan i iscrpljuje pčele. Radi bržeg invertiranja na 1 l sirupa može se dodati i 2 – 3 g limunske kiseline. Optimalno doba za prihranjivanje je od 10. kolovoza (ili ove – izuzezno loše sezone, čak od sredine srpnja!) do polovice rujna. Ako se s prihranom kasni, sirup neće biti dobro prerađen i poklopljen, a krajnja posljedica će biti zaostatak u razvoju i slabija otpornost na bolesti. Sirup se ne smije kuhati, jer time stvaramo veliki HMF! Ne treba ponavljati da pčele najbolje zimuju na prirodnom medu, pa je vrcanje svega iz košnice u jesen neoprostiv grijeh (u Izraelu za takvu lošu praksu, nesavjesnog pčelara se kažnjava oduzimanjem prava na pčelarenje!) Križ ponavlja da griješe svi oni pčelari koji svoje pčele prihranjuju pogačama, jer je one ne deponiraju u saće, već odmah koriste – dakle pogače mogu biti isključivo stimulativno sredstvo! Zato pogače valja koristiti u rano proljeće (nakon početka unosa peluda) i u bezpašnom razdoblju (srpanj) s time da su prihvatljive jedino pogače s pekarskim kvascem i šećerom, medom i šećerom ili s dodatkom peludi, a nikako one s dodatkom sojinog brašna (jeste li znali da od njega oslijepe trutovi?), mlijeka u prahu, sirutke ili jaja, vitamina (npr. Cedevite!), odnosno lijekova. Preporuka našeg predavača kako pripremiti pčelinje zajednice za zimu je: uzimiti samo jake zajednice (slabe zajednice obavezno pripojiti jakima kako bi na vrijeme spriječili pojavu grabeži), osigurati optimalne pričuve prirodnog meda i peluda za zimu (zalihe se troše kada krene leglo, a ne kad je topla jesen i zima!) i tretirati protiv varoe kvalitetnim preparatima (o tome u idućem poglavlju).
SUZBIJANJE VAROE: Josip Križ i u drugom dijelu svog predavanja ponavlja: „Svaki pčelar koji drži do svojih pčela i samoga sebe držat će se uputstva i svaku radnju u košnici i na pčelinjaku uvijek će napraviti na vrijeme!“ Ovo podjednako važi i za prihranjivanje, odnosno uzimljavanje pčela i za pravodobno tretiranje pčela protiv njenog najvećeg nametnika, grinje Varoe destructor. Predavač naglašava da VMP mora trajati 26 dana (2 + 12 + 2) koliko traje ciklus poklopljenog legla i da se baš tada treba tretirati varocidnim sredstvom (1. srpnja do 31. kolovoza nakon vrcanja!). Ističe da izrezivanje trutovskog legla kao biotehničke metode borbe protiv varooze nije prirodno i ne treba raditi, a od velikog broja varocida na tržištu preporuča amitraz (bez obzira na priče o reziduima: čovjek bi trebao konzumirati 30 kg meda i 30 kg voska da bi mu naškoldile tek nakon 80 godina!) i rothenon (alkaloid koji djeluje na živčani sustav grinja najmanje 25 dana). Prikazavši kornjaču od 7 kg na čovjekovim leđima, slikovito nam je dočarao veličinu Varoe na pčeli, podsjetivši nas koliko su snažna rilca kojima probija njen hitinski oklop. Predavač ne preporučuje niti jednu kiselinu („Sve što isparava ne može biti dobro za pčele!“), a oksalnu kiselinu naziva najvećim zlom od svih preparata (smekšava hitin i skraćuje im život zbog kalcifikacije), dok dimljenje (amitrazom) smatra najbezazlenijim načinom upotrebe. U vrijeme kada na tržištu ima jako pun sredstava veoma sumnjive kvalitete važi slijedeće pravilo: ako Varoa ne pada 3 dana nakon aplikacije, hitno mijenjajte preparat, jer nešto s njim nije u redu!
LOŠA PČELARSKA PRAKSA: Činjenica da današnje uzgajane pčelinje zajednice ne bi mogle preživjeti bez naše pomoći, ne umanjuje odgovornost glede njene ishrane, vitalnosti i zdravlja, već upozorava da nepoznavanje biologije i fiziologije pčela, primjena nepravilne tehnologije, pretjerana samouvjerenost i egoizam prečesti uzroci slabosti zajednica, širenja bolesti i na kraju i njihova ugibanja. Koje su najčešće greške pčelara početnika, ali i onih iskusnijih? Loši se pčelari obično opravdavaju nedostatkom vremena (što u praksi znači da u isto vrijeme pokušavaju obavljati više djelatnosti, a pčele zahtjevaju svu našu pozornost i to u pravom terminu!), ali često znaju uginuća prešutjeti, ne bi li na taj način prikrili svoju sramotu, no taj čin dovodi u opasnost sve susjedne pčelinjake! Teško je reći koji je grijeh veći od slijedećih: ulazak u zimski period sa zajednicama za koje smo sigurni da neće preživjeti, proširivanje u srpnju i kolovozu prisilnim matičnjacima, nepoštivanje uputa proizvođača na lijekovima, neredovita zamjena matica, slabe pričuve hrane za zimu ili vrcanje sveg meda u jesen! Nije odgovornost samo na pčelaru, već i na njihovim organizacijama, veterinarskoj službi i ostalim nadležnim službama, ako pravovremeno ne upozoravaju na štetnost ovih pojava. Sjetite se onih šokantnih i tragičnih snimki iz Kine gdje se oprašivanje voćki vrši ručno – mora li i nas zadesiti ista sudbina? U knjizi „Pčelinja matica“ Josiop Križ nas podsjeća i upozorava: „Pčelinjih bolesti je bilo oduvijek i uvijek će ih biti, bolesna zajednica bi se nekad razboljela i uginula, što je bio vid neukosti, ali i prirodne selekcije. Danas kad postoje stotine raznoraznih preparata, hormona i vitamina, prekomjernim unošenjem tih tvari, pčelinju zajednicu vodimo iz stresa u stres!“ Na nama je uistinu velika odgovornost za opstanak vrste bez koje bi se naš planet vrlo brzo pretvorio u jednu veliku pustinju! Zato nemojmo se igrati pčelara, već tu plemenitu dužnost obavimo kako treba!
Tekst: Damir Gregurić (UP Bujštine)
Foto: Marinko Blažević (UP Bujštine)