U Krasici kod Buja se ovaj vikend održavaju 17. susreti Oleum Olivarum posvećeni maslinarstvu i maslinovim uljima Bujštine. Uz uobičajeno dobar program (natjecanja u pripremi rižota, izložba likovnih radova na temu maslina)  više od 50 izlagača nudi razne degustacije autohtonih proizvoda iz čitave Istre: vina, voćnih sokova, tjestenina, suvenira, pa dakako i meda. Bili su tu obrt za proizvodnju meda ApiPilaj iz Motovuna i OPG Krivičić iz Pule, ali najveća gužva je ipak bila na jednom drugom štandu – zna se kod koga!

I ovaj je put pčelare Bujštine predstavljao naš Mario Štelko, još uvijek u formi za pčelarenje na stotinjak košnica smještenih na 6 lokacija oko Krasice i Buja. Netko će reći da to i nije impozantna brojka, ali se 65- godišnji Mario uz pčele brine i za preko 200 maslina autohtonih sorti starih između 20 i 100 godina. Uzgaja ih na tradicionalan način, bez upotrebe pesticida što je dokaz da ove maslinarstvo i pčelarstvo mogu ići ruku pod ruku, a to dokazuju brojne nagrade koje je Mario «ubrao» tijekom svog dugogodišnjeg staža u obje grane. Našli ga na štandu raspoloženog, vedrog i – neumornog kako i priliči ljudima koji najviše vremena provedu u prirodi, aktivni od jutra do sutra. Više o ovom vrijednom pčelaru i maslinaru možete pročitati na stranicama posvećenim članovima Udruge.

Teško je usporediti razvitak maslinarstva i pčelarstva, ne samo na Bujštini, već u čitavoj Istri, jer je uzgoj maslina od pamtivijeka prisutan na ovom podneblju, on je tradicija, prepoznatljiv znak naše regije i takav se prenosi s generacije na generaciju bez obzira na bolesti, štetnike, klimatske neprilike i probleme zaštite izvornosti. Plasman i dobra cijena, dakako uz vrhunsku kvalitetu krajnjeg proizvoda jamstvo su da će se  maslinarstvom sutra baviti i mladi ljudi. Ako se ovoj tvrdnji doda podatak da je samo na 300 ha zemljišta oko Buja u posljednjih 20 godina zasađeno 70.000 maslina, treba li uopće sumnjati u sigurnu budućnost ove grane? Gdje bi bilo pčelarstvo na Bujštini da se razvijalo tim tempom? Valja spomenuti da je na sajmu uz dobar zabavni program (biciklijada, cocking show) održano i više kvalitetnih predavanja: «Utjecaj filtracije na kvalitetu i trajnost djevičanskih maslinovog ulja» (dr.sc. Karolina Brkić Bubola), «Označavanje, reklamiranje i prezentiranje maslinovog ulja» (dipl. inž. Marina Lukić), «Zaštita maslinika od bolesti i štetnika» (dipl.ing. Robert Vučinić) i «Gnojidba maslina organskim gnojivima» (dipl.inž. Milica Sekulić) uz samo jednu zamjerku – gromoglasnost iz susjednog prostora ugušila je gotovo svaku drugu riječ na svim predavanjima.

Prezentacija projekta znakovitog naslova «Maslinovo ulje – zlato Istre» u meni budi malo ljubomore, jer to baš nije čest slogan za med i ostale pčelinje proizvode, pa se pitam da li su tome krivi mediji koji od početka favoriziraju sva druga istarska blaga, a naš med i dalje ostaje podcijenjen ili je to posljedica ravnodušnosti pčelara glede promidžbe meda i svog poziva?

Ove je godine na smotru stiglo rekordnih 176 uzoraka ulja, ali meni je više impresionirala titula vitezova maslinarskog prijateljstva koju ponosno nose 2 maslinara iz Dalmacije i naš Nino Činić, a dobili su je na ovogodišnjoj smotri «Maslina» u Splitu zbog izuzetnog zalaganja u širenju prijateljstva između kolega ove dvije županije. Njihovo priznanje da ih je maslina oplemenila kao ljude, iz ljubavi prema njoj je nastalo i to prijateljstvo, te da ne moraju dokazivati čije je ulje bolje, već zajedno prionuti na brendiranju Hrvatske kao zemlje vrhunskog maslinovog ulja može biti putokaz i drugim udrugama za neke nove izazove u budućnosti. Kontakti sa pčelarima iz Slovenije i Italije se njeguju još iz vremena bivše države, ali osim nekih poveznica na zaštiti ekotipa panonsko-mediteranske pčele i biološke raznolikosti talijanske regije Friuli Venezia Giulia i Istarske županije u okviru projekta Adria III, do nekih čvršćih veza i zajedničkih poteza u struci ili oko nje nije nikad došlo, što ne znači da o tome ne treba razmisliti, ako ne ove, onda iduće godine. Ili je san o smotri meda, medenice i medenjaka Bujštine realniji? Hmmm….

Tekst i foto:

Damir Gregurić